Novi Sad, metropola Vojvodine, drugi je po veličini grad u Srbiji, sa svojih oko tristo tisuća stanovnika, velik poput Osijeka i Splita zajedno. Šećući povijesnim središtem, Kosovskom, Gimnazijskom, Zmaj Jovinom, dojme široki prostori, niti ulice niti trgovi, koji se prelijevaju u nove i nove široke aleje. Okruženi bogatom arhitekturom građanskih i obrtničkih kuća 19. stoljeća, ovi su široki prostori ipak neprekidno ispunjeni vrevom prolaznika, domaćih i turista, babilonskom kakofonijom različitih jezika, terasa restorana i raznih lokala, uličnih zabavljača, svirača i pantomimičara.
Mnogi brončani ljudi, kao i spomen ploče, ali i nedugo naslikan mural, podsjećaju na vrijeme kada se baš u ovom gradu rađala poslije-osmanlijska moderna srpska kultura i umjetnost. U novije doba Novi Sad opjevao je kantautor Đorđe Balašević, čiji fanovi neće porpustiti Ulicu Dositejevu, a možda i pokušati izbrojati ‘dvesta šest koraka’ kako bi nagađali gdje je stanovala ona fatalna ljepotica, zbog koje pjesnik ne voli januar.
Najljepšu panoramu Novog Sada pruža vidikovac na tvrđavi Petrovaradin. A i Petrovaradin ćemo najljepše pogledati sa novosadskog keja na Dunavu. Ova dva grada, danas povezani s tri mosta, pola sata hoda, ili jednu autobusnu stanicu, udaljeni, kroz povijest često su bili razdijeljeni državnim granicama. Danas je Petrovaradin gotovo predgrađe Novog Sada, ali sa svojim, sasvim drugačijim i netaknutim identitetom. Malo naselje podno utvrde i pukovnijskog sjedišta, odražava asketski ugođaj vojnog garnizona. Među časničkim rezidencijama u Petrovaradinu, pažnju privlači plava katnica na kojoj se ponosno koči spomenploča. Ovdje piše da je baš u toj kući 16. listopada 1801. rođen ‘slavni hrvatski ban grof Josip Jelačić’.
Po povratku u uzavreli ritam Novog Sada, nakon tihog ugođaja Petrovaradina, kojeg oživljava samo poneka turistička grupa i djeca koja mašu različitim zastavicama, treba malo vremena da se opet uhodamo u njegov tempo. Novi Sad, s ugođajem u kojem se miješaju asocijacije mađarskog Pečuha i carskog Bela, u kojem sve, pa čak i arhitektonske interpolacije djeluje harmonično, daje prostor svakoj različitosti, te stoga sasvim zasluženo nosi naslov Europske prijestolnice kulture 2022. godine.
