Siget sam posjetio prvi puta pred pet godina, baš uoči obilježavanja velike godišnjice: 450 godina od Sigetske bitke, 1566. – 2016. U provincijskom južnomađarskom gradiću samo su natpisi o donacijama Europske unije pred bolje uređenim zgradama i prostorima svjedočili o tome da je ovaj prostor već desetka godina i tehnički postao dio Europe. U simpatičnom ali skromno postavljenom muzeju u Utvrdi, kustos, entuzijast, privlačio je posjetioce pričom na lošem njemačkom, lošem hrvatskom, a valjda i lošem mađarskom, te nudeći im da se fotografiraju s dijelovima odore slične onoj koju je tada valjda nosio hrvatski ban u miru, čiji mir je prekinula tutnjava 100.000 osmanlijskih konjanika i janjičara…
U međuvremenu Sigetom je projahalo mnoštvo protokolarnih poslanstava iz Mađarske, Hrvatske i Turske, slaveći, svaki svojeg junaka, a sve u prigodi 450. obljetnice Sigetskog boja. Povijest govori o šačici od 2.500 branitelja kršćana koji su ostali na spaljenom limesu nakon pada Mohača, a potom i Pečuha, kao zadnja obrana Svetog rimskog carstva, Beča, kojim je Sulejman (zvani Veličanstveni – ja više volim izraz ‘krvoločni’), želio ukrasiti svoj četrdestgodišnji testament. Na putu mu se ipak našao, tako kaže opera, tvrdoglavi zapovjednik utvrde Siget (Szigetvár – utvrda Otok), Nikola Šubić Zrinski, rasna Hrvatina sa svim odlikama junaka predodređenog da ga se opjeva. Ima i drugačijih mišljenja: utvrdu je branio, kažu, hrabri Mađar Zrinyi Miklos, koga krase sve vrline pravog Arpadovog potomka …
Kontroverzni branitelj Sigeta uspio je toliko naživcirati Sulejmana, kojem je Siget bio usputna stanica, koju nije želio zaobilaziti kako ne bi za sobom ostavljao neriješene probleme. Opsada se odužila, branitelji Sigeta lukavim taktiziranjem, protuofanzivama, jurišima i hrabrošću, nanijeli Osmanlijama velike gubitke, Sulejman usput umro, a veliki vezir, neki Mehmed Sokolović, zatajio njegovu smrt baš toliko koliko je trebalo da iscrpljena posada Sigeta u konačnom jurišu izgine skoro do posljednjeg čovjeka (preživjelo ih navodno samo četvero, koje su kasnije iskupili), Siget je pao, ali nakon toga, vojska se okrenula i vratila u Istanbul, kako bi rješavali zakučaste nasljedne probleme upražnjenog carskog trona.
Nesumnjivo, Sulejman je, bez obzira na moje osobno mišljenje i na sve drugo, turski nacionalni velikan, te je za njih Szigetvár, varošica u južnoj Mađarskoj, mjesto pijeteta. Nezamislivo još nedavno, danas je sasvim normalno da tursko poslanstvo dolazi na obilježavanje godišnjice smrti Sulejmana zajedno sa poslanstvima nekadašnjih ljutih protivnika. Nacionalni, a nadasve lokalni heroj Zrinyi Miklos, čije nas biste, spomenici i lavovi, te natpisi doslovce bombardiraju slijeva i zdesna diljem Sigeta, veliki je Mađar, junak, čije je junaštvo opjevao njemački dramaturg Theodor Körner u svojoj drami Zriny (1812.).
No tu je, naravno i treći junak, već gore spomenut Hrvat, Nikola Šubić Zrinski, čija je djela opjevao, djelomice prevodeći s njemačkog Körnerovog ‘Zrinyja’, Hugo Badalić, a besmrtnim ga učinio verdijanskim akordima Ivan pl. Zajc. Imao je tu prste i Križevčanin Franjo Marković, koji je dodao neke stihove (U boj, u boj), pa je sve u svemu Siget / Szigetvár dobio tri junaka koje slave i oplakuju tri naroda. Daleko su vremena kada su na suprotnim stranama nepomirljivo stajali Sulejman i jedinstveni Zrinski / Zrinyl, koji je tek kroz nacionalne pokrete 19. stoljeća postao dvije osobe, obje jednako autentične, ali i jednako izmišljene. Posjetio sam ovog vikenda Siget / Szigetvár, kako bih se poklonio obojici, Zrinskom Nikoli i Miklosu Zrinyiju.
Dijelim s vama neke fotografske utiske ovog, sad je popularno reći – hodočašća.
Zdenko Balog/prigorski.hr