Prof. dr. sc. Tvrtko Zebec, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Instituta za etnologiju i folkloristiku recenzirao je knjigu Ljiljane Stanko ‘Eci, meci, nekaj reci’. Prošle su tri godine otkad je objavljena prva knjiga Ljiljane Stanko, o vrbovečkim nošnjama.
Može se reći da nije baš česta pojava da se autori mogu pohvaliti višestrukim izdanjima knjiga u tako kratkom razdoblju. Znanje i brojna kazivanja autorica skuplja već gotovo tri desetljeća, a zahvaljujući dobroj organiziranosti i svijesti da sve to valja zapisati i ostaviti novim naraštajima na korištenje, nastao je i ovaj rukopis, nova knjiga o dječjim igrama Vrbovca i okolice.
Autorica je voditeljica, koreografkinja i kostimografkinja HKUD-a „Petar Zrinski“ u Vrbovcu, a ponajviše dobra pedagoginja, koja svojim ustrajnim i strpljivim radom okuplja i odgaja brojne naraštaje djece i mladih oko osnovne ideje – djeci i mladima usaditi ljubav prema vlastitoj tradiciji. Da silno poštuje svoje kazivače, otkriva na samom početku knjige:
„S obzirom na to da su mi kazivači govoreći o svom djetinjstvu rekli mnogo zanimljivosti koje nisam mogla formulirati u neku igru, odlučila sam uz svakog kazivača navesti neki od njihovih citata. Ti citati imaju posebnu vrijednost jer govore o igrama koje su sami smišljali, dok se igre u nastavku knjige mogu naći i u drugim dijelovima Hrvatske jer su mnoge bile u knjigama za gimnastiku u pučkim školama krajem 19. i početkom 20. stoljeća.“
Upravo su ta kazivanja i zapisi posebno vrijedni i topli iskazi iz kojih se može saznati mnogo o načinu života iz kuta gledanja tadašnje djece, katkad teškom i mukotrpnom, siromašnom i skromnom, a pritom prepunom radosti i bezbrižnosti. Zato i ne čudi odluka autorice da upravo s tim vrijednim gradivom i kratkim pričicama te primjerima uvede čitatelja u bogatstvo dječjeg stvaralaštva i onoga što su odrasli smišljali za djecu kako bi potaknuli njihovu kreativnost i slobodu izričaja.
Sustavnost u pristupu kao i poštovanje prema kazivačima autorica pokazuje i poretkom kazivanja od najstarijih k mlađima, gdje je najstarija kazivačica rođena 1919. godine. Knjiga je opremljena vrlo lijepim fotografijama, crno-bijelima i u boji, koje odlično ilustriraju i prate tekst.
S brojalicama, rugalicama, brzalicama, nabrajalicama i zagonetkama djeca se susreću već od kolijevke. Slijede igre za razvijanje motorike i spretnosti s različitim prirodnim rekvizitima – od bilja, cvijeća, sjemenja, raznih plodova ili slame do šiblja, vune, konca i odbačenih predmeta koji više ne služe svrsi. Neke od igara detaljno su popraćene fotografijama kako bi ih se lakše moglo pratiti i učiti jer knjizi nije svrha samo dokumentiranje nego i poticaj na učenje. Opisan je i velik niz igara s pravilima, a onda i igre s pjevanjem.
Osim igara koje je sama zapisala, Ljiljana Stanko prenosi i brojne koje su zapisali prethodni zapisivači iz 19. i s početka 20. stoljeća: Franjo Bučar, Viktor Rudolf, Stjepan Dokušec, Rikardo Ferdinando Plohl Herdvigov, Vjenceslav Novak, Franjo Ksaver Kuhač i Božidar Širola, koji su ih bilježili i drugdje po Hrvatskoj, a prema školskim programima učile su se i prenosile od kraja 19. stoljeća.
Opisi plesova sljedeće su poglavlje (tri koraka; seljančica; Tancaj, tancaj crni kos; Ti, ti ti [ples s metlom]), u koje uvodi poskočna igra-ples filimango tam, u nas dosad nezapisana.
O ulozi djece u običajima autorica piše pregledno, od Valentinova i fašnika, Pepelnice i malog fašenjka, Velikoga tjedna, Uskrsa, osobito o Đurđevu i Ivanju, preko Tijelova do Svetog Nikole i Lucije, Božića, Štefanja, Dana nevine dječice – šibranja i Tri Kralja.
Posebno se poglavlje tiče igračaka – od lutaka do krpenjača i sviralica…
I zimske radosti posebno su ovjekovječene dvjema vrijednim povijesnim fotografijama. Raduje i prijepis dvadeset i pet hrvatskih narodnih pjesama i pripovjedaka, koje je u Vrbovcu skupio „i rodu i svietu predao“, odnosno objavio Rikardo Ferdinando Plohl Herdvigov 1868. godine u tiskari u Varaždinu.
Na kraju knjige je i pojmovnik starih vrbovečkih izraza na pomoć svima koji nisu sigurni da su baš svaku riječ lokalnih govora dobro razumjeli. Nakon popisa literature bilješka je o autorici i kazalo, a knjigu zatvaraju dvije povijesne fotografije – „Društva hrvatskog sokola u Vrbovcu“ i djevojčice u nošnji.
Kao izvor podataka i priručnik za učenje dječjih igara knjiga je odličan prilog relativno rijetkoj literaturi o dječjim tradicijama općenito, pa i o igrama. Dokumentirana je brojnim starim i suvremenim fotografijama, pa se neke igre može lakše naučiti zahvaljujući upravo tom fotografskom zapisu.
I u ovoj knjizi autorica Ljiljana Stanko naslovnoj temi pristupa cjelovito i temeljito. Njezina osobnost i široki interes ostvarili su se u vrhunskom rezultatu. I tom drugom knjigom Ljiljana Stanko značajno je zadužila vrbovečku javnost, ponajviše onu koja se bavi kulturnom baštinom, jer je i ovim prilogom pokazala kako vrijedan pojedinac može nakon dugoročnog djelovanja, svojom upornošću i ljubavlju, uvijek nanovo značajno pridonijeti očuvanju lokalnih tradicija, materijalne i nematerijalne kulture, odnosno baštine u cjelini.
