Župa sv. Ane u Križevcima desetljećima je sa svećenicima, župnicima i kapelanima, i časnim sestrama kćerima Božje ljubavi, duhovno usmjeravala živote mladih ljudi u rodnom gradu trećega hrvatskoga svetca Marka Križevčanina. Tako je i danas.

Iz današnje skupine aktivnih mladih svojom se zauzetošću izdvaja Manda Zrno, župna animatorica za mlade, inicijatorica brojnih župnih sadržaja za mlađe naraštaje, animatorica instruktorica u pastoralu mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Studentica je druge godine komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, preko tjedna zato živi u Zagrebu pa se rado uključuje i u život zagrebačkih skupina mladih vjernika.

Potporu ima u obitelji, u roditeljima i mlađem bratu, a na svojem bogatom duhovnom putu posebno zahvaljuje župniku i dekanu Križevačkoga dekanata Stjepanu Sovičeku.

Od ministrantice do instruktorice animatora

»U mojoj obitelji nije se prakticirala vjera. Kad sam bila mala, mama me naučila prve molitve, ali odlazak u crkvu nije bio redovit. Oduvijek smo u župi sv. Ane jer stanujemo u središtu grada. Baka i djed, tatini roditelji, odlazili su na nedjeljne mise, na koje su tjerali i mene, ali nisam bila oduševljena što moram ići. Tako je bilo sve do 3. razreda kad sam se pripremala za sakrament prve pričesti.

Pripremala me s. Anica Ćurić, bila je strah i trepet. Jako je bila stroga, uvela je red, a zapravo je bila jako dobra, sve nas je naučila. Tada sam počela ministrirati u svojoj župi sv. Ane. Isprva sam to shvaćala kao dužnost, ali u tome sam pronašla radost i neku sigurnost.

Od tada crkva polako postaje moj dom. Moja sestrična Anita pjevala je u zboru mladih križevačkih župa ‘Crisinus’ i uvijek mi se sviđala radost i zajedništvo koje su imali i jako sam htjela biti dio toga zajedništva. Iako sam bila premala, ona me uvijek vodila sa sobom. Tako sam na svojem prvom susretu hrvatske katoličke mladeži bila 2012. u Sisku.

Istina da se baš ne sjećam svih detalja s toga susreta, ali sjećam se zajedništva i radosti mladih. To mi je bio poticaj da nastavim biti aktivna u svojoj župi. Sjećam se da je u mom 7. razredu u našu župu došao sadašnji župnik Stjepan Soviček koji je nama mladima polako otvarao nove mogućnosti služenja našoj župnoj zajednici. Godinu dana poslije na mjesto povjerenika za pastoral mladih došao je Zoran Grgić, svima poznatiji kao Grga.

Na njegovu inicijativu i uz njegovu dobru volju u našoj Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji pokrenut je program ‘Mladi za mlade’, odnosno formacija župnih animatora. Animator je osoba koja je pozvana na radostan način služiti svojoj župi, uključiti druge mlade u aktivnosti i biti župnikova desna ruka kad god je to potrebno.«

Ima jako puno mogućnosti

Djelovanje mladih katolika u zajednicama, ali i u svijetu, jako je važno. Tko ima više entuzijazma, snage i oduševljenosti od mladoga čovjeka? I tko mladima bolje može donijeti Krista od mladoga čovjeka? Za početak svakoga rada važna je odluka i poticaj. Trebamo biti hrabri započeti prvi, pokrenuti neku stvar, ali i okupljati oko sebe ljude koji će nam pomoći djelovati. Isto tako, smatram da je važno osluškivati potrebe mladih u mjestu gdje želimo nešto pokrenuti.

Može se pokrenuti tečaj gitare, pomoć u učenju mlađima, vesela druženja, vjeronauk za mlade, molitva krunice, ima jako puno mogućnosti, samo treba otvoriti srce i staviti na raspolaganje sve svoje talente koje služenjem možemo još jasnije uočavati. U zagrebačkim župama u koje odlazim na mise većinu stvari pokreću svećenici, ali ne mora to uvijek biti tako.

Neki svećenici možda imaju želju, ali nemaju ideja, nekima možda treba baš poticaj mladih, neki će dati inicijativu pa se isključiti, neki će pružiti otvorene ruke. Naravno, ima i onih koji blokiraju svaki pokušaj ikakvih inicijativa. U svim situacijama trebamo znati zašto želimo nešto napraviti, koji je poticaj i cilj našega djelovanja.

Iznad svega trebamo imati povjerenja da sve dolazi u pravo vrijeme i da nije naše vrijeme uvijek Božje vrijeme, ali nikad se ne smijemo predavati. Ljubav i radost iznad svega! Važno je pronaći mjesto za svakoga i staviti Boga u središte. I tražiti načine i biti hrabri Božji influenceri u ovom svijetu!

»Shvatila sam da želim biti dio toga«

»S obzirom na to da sam se u to vrijeme pripremala za sakrament potvrde i počela pjevati u našem zboru mladih, sestrična je imala više razloga da me povede sa sobom na prvi susret koji se održavao u sklopu toga programa.

Puno mladih iz biskupije došlo je u Vrbovec na susret, ali nitko od nas nije znao što se točno od nas očekuje. Nakon što nam je predstavljen program formacije i specijalizacije animatora, ali i tko je to animator i koja je njegova uloga, shvatila sam da želim biti dio toga i tako je počela nova avantura koja me još više stavila u djelovanje Crkve. Od samih početaka, malo-pomalo, kako smo se mi kao animatori razvijali, tako su se razvijale i naše župne i biskupijske zajednice.

»Dvije su rečenice posebno bitne za moje djelovanje, a to su riječi psalma ‘Služite Gospodinu u veselju!’ i citat don Bosca: ‘Hrabro samo, dragi moji, odmarat ćemo se u raju!’ Radosna akcija dio je moje svakodnevice, ali osim onoga izvanjskoga, želja, rada, napora, treba postojati ono unutarnje.«
U župi sam prvo, u zajedništvu s drugim animatorima svoje župe, počela voditi skupinu ministranata i kateheze za krizmanike.

Prvo vrijeme bilo je teško, prvi put smo se susreli s nekim stvarima, borili se, padali i dizali, ali polako smo gradili temelje. Neki su ljudi otišli, došli novi, sve je to proces rada i izgradnje koji nikad ne prestaje, ali izgrađuje i obogaćuje nas kao zajednicu. Služenjem u svojoj župi dvije godine nakon formacije dobila sam priliku uz mlade iz svoje biskupije sudjelovati na specijalizaciji animatora instruktora. Dio ekipe odazvao se pozivu i po završetku specijalizacije počeli smo samostalno voditi formacije animatora u svojoj biskupiji koje su do tada vodili mladi Salezijanske obitelji.

Te godine aktivno sam razmišljala o duhovnom pozivu pa sam dio svojih ljetnih praznika iskoristila za odlazak na Korčulu k sestrama dominikankama Kongregacije svetih Anđela čuvara. Na poziv udruge ‘Dr. Stjepan Kranjčić’ u Križevce su nam na Dane hrvatskih svetaca i blaženika jedne godine došli dominikanci i dominikanke. Svidjeli su mi se, fotografirala sam ih. Ostala sam u kontaktu s dominikankom s. Anom Begić. Ona me i pozvala da dođem, najprije k njima u Zagreb pa na Korčulu.

To razdoblje koji sam provela sa sestrama bilo je jedno od najljepših iskustava u mom životu. Iako tada nisam osjetila da trebam služiti kao redovnica, znam da ću, ako me Bog pozove na takvo služenje, sa stopostotnom sigurnošću služiti u redu sv. Dominika. Ostala sam posebno povezana sa s. Manes Puškarić koja je u moje vrijeme bila u korčulanskom novicijatu.«

»Blagoslovljeni smo župnikom kojega imamo «

»Naravno, sve to moje, od župnih događanja do izgradnje osobne duhovnosti, ne bi bilo moguće bez našega župnika. Kao što sam već rekla, blagoslovljeni smo župnikom kojega imamo. Mi ga od milja zovemo šef Štef. On nam je uvijek podrška, daje nama mladima otvorene ruke, ali uvijek usmjerava naše djelovanje.

Ponekad mi ga bude žao jer svako malo dođem s nekom novom idejom, kao da nema dovoljno svojih poslova pa se još stigne baviti i mojim idejama. Iz njegove marljivosti i načina na koji odgaja nas mlade puno sam naučila. Simpatično mi je kako se i on s vremenom prilagođavao nama mladima. Kako sam išla u srednju školu u Zagreb, svaki vikend kad bih došla doma pitao bi me kako je, kako ide, zapinje li negdje. Nekako je uvijek znao kad bi mi se nešto dogodilo.

Nikad nisam znala kako je informacija došla do njega, uvijek mi se činilo kao da ima svoje ljude iznutra. Tako je bilo i kad sam upisivala fakultet. Naime, silno sam željela upisati psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Bilo je ili to ili ništa. Stvari su se posložile tako da sam bila nekoliko mjesta ispod crte za studij psihologije, ali sam upala na komunikologiju na istom sveučilištu. Meni se ideja o studiju komunikologije nikako nije svidjela, stavila sam ju na listu fakulteta samo jer je to upisivala moja prijateljica. Dva sam tjedna plakala i govorila da ja to ne želim studirati, da ne želim ni pokušati. Prvo je razgovore sa mnom vodila mama, a zatim župnik, i nekako su me uspjeli nagovoriti da barem probam pa se lako ispišem ako ne budem zadovoljna.

glaskoncila.hr