Križevačka planinarka, majka troje (uskoro četvero) i odgojiteljica, Kristina Kirin (38) prije nekoliko je tjedana završila jedno od najvećih avantura u svom životu.

Naime, odlučila se, a i uspjela, u četiri tjedna propješačiti 580 kilometara udaljenosti od table u Iloku kod Dunava, do table Mlina na Muri. Riječ je o najistočnijoj i najsjevernijoj točki Hrvatske. Dio je to planinarske trase pod nazivom Croatian Long Distance Trail (CLDT) koji je ova hrabra planinarka željela ‘pokoriti’.

– Ljubav prema prirodi, istraživanju i doživljavanju novog i nepoznatog dovela je do odabira mojeg malo drugačijeg godišnjeg odmora. Istovremeno za mene osobno je to bilo pomicanje nekih mojih granica mogućeg i ostvarivog. Pri tom ne mislim na fizičke mogućnosti i izdržljivost nego obiteljski kontekst iz kojeg sam iskočila napustivši obitelj na neko vrijeme radi puta – kazala je.

Uz to, rad u Udruzi Croatian Long Distance Trail Hrvatska logično je probudio želju u njoj da prehoda i doživi baš stazu na kojoj rade odnosno barem jednu njenu sekciju unutar jednog godišnjeg odmora.

No, u međuvremenu je ostala trudna. Logično, razum je postavljao upitnike i sumnje je li pametno ići, riskira li previše, ali srce je vuklo i želja joj je bila jača. Znala je da ako sada ne ode, da možda neće biti u mogućnosti slijedećih nekoliko godina.

– Trudnoća nije bolest nego stanje i ako je sve u redu, zašto ne bi bilo moguće putovati pješačenjem. Strah sam liječila vjerom, a opremu sam prilagodila koliko sam bila u mogućnosti. Birala sam laganiju opremu kako bi što više smanjila težinu koju nosim na leđima, jedino hranu i vodu nisam reducirala – objasnila je.

Tako je imala ruksak kojem se pojas kopča jako nisko na bokovima što joj je potpuno odgovaralo i nije smetalo trbuščiću. Kad je krenula bila je u 18 tjednu trudnoće, a završila je u 22 tjednu. U razdoblju od ta četiri tjedna najveća promjena koju je doživjela bio je rast trbuha (bebe) i usporedno s time postajalo je teže kako se put primicao kraju. Kretala se puno sporije nego je navikla i radila je češće pauze.

– Katkad sam bila ekstremno spora i stajala svako malo jer mi je bilo teško. Pri uzbrdici bih uvijek ostajala bez daha kao da sam van svake kondicije. No, prihvatila sam to i pomalo išla dalje. Noću sam često imala trudničke nesanice u neko gluho doba po par sati pred jutro pa bi se osjećala slomljeno kad se počinjalo daniti i trebala sam san što je značilo kasnije kretanje i da neću izbjeći vrućine – objasnila je.

S druge strane, po danu joj se pak katkad javljala potreba za kratkim snom. Stoga se znala doslovno baciti negdje u hlad pored puta na ruksak. Samo bi nestala na nekoliko minuta ili pola sata, isključila se i to joj je djelovalo okrepljujuće. Nakon toga lakše je išla dalje.

Stopala su bila priča za sebe. Osobito desno koje ju je počelo mučiti još mjesec dana prije puta i zbog kojeg se više puta pitala hoće li uspjeti. Naticalo je i imalo bolne kvrge. Najveća kriza sa stopalom bila je petog dana u Osijeku kada je, osim što je čekala kolegu Matiju da nastave zajedno hodati, ostala jedan dan odmoriti se jer je stopalo dosta oteklo.

– Gospođa u hostelu donijela mi je led te sam odmarala držeći nogu na povišenom i mažući je arnikom. Do jutra je ipak popustilo toliko da sam mogla nastaviti dalje. Najbolja stvar sa stopalom je da su nakon tri tjedna hodanja i borbe s njim kvrge i otekline nestale i sad nakon puta potpuno je dobro. Organizam se pod naporom hodanja očito izborio – zaključila je.

Poseban doživljaj bili su susreti s ljudima na putu. Kako je rekla, kada si na putu takoreći izložen vanjskim uvjetima onda te dirne kada te ljudi primijete i pomognu i pobrinu se za tebe. Vidiš i prepoznaš tada u ljudima ono temeljno dobro, ljudsko u njima koje nisu zatomili nego su dali nešto od sebe za drugog čovjeka. I to je uzajamno obogaćivanje.

– Takvi susreti te nose, pamte se i ostaju u sjećanju. Puno planinara se uključilo i pomoglo. Neki su naši, znali smo ih, al’ neke uopće nismo. Stvorila su se tu neka nova prijateljstva i poznanstva. Ono što čini posebno zanimljivim i vrijednim ovakva putovanja jesu pak posve slučajni susreti u kojima osjetiš Božju dobrotu preko ljudi. Pa čak i Njegov prst u samoj slučajnosti da su se ti ljudi baš tada našli na tom mjestu jer je to bilo neočekivano kada ti je trebalo ili malo vjerojatno – kazala je.

Kao primjer toga, navela je slučaj kada je, spuštajući se na nasip Dunava kod Vukovara prije Borovog naselja, došla na jedan dio gdje je šetnica uz kuće razrušene u ratu zarasla u trnje, travu i raslinje. Trebala se spustiti na donji dio nasipa, ali nigdje stepenica. Trudnoj i s teškim ruksakom činilo joj se rizično i teško.

– Već sam se htjela vratiti i pronaći drugi put, no iza mene stvorio se čovjek koji je domaći i poznaje nasip. Pokazao mi je gdje se mogu spustiti i nastaviti dalje bez zaobilaženja. Nekoliko metara dalje bile su uklesane mini stepenice, ustvari jedva primjetni utori za noge po kojima se spustiš dolje. On je nastavio u drugom smjeru, a ja u svojem. Ostala sam u čudu: Kako baš u tom trenu, stvorio se neočekivano k’o anđeo i otišao – rekla je.

Slično je bilo i kod kod Harkanovaca (selo na putu 30ak km prije Našica). Predvečer su sreli starijeg pastira Zdravka s ovcama na ispaši. Željeli su tu uz put postaviti šatore pa su ga pitali za dopuštenje. Pretvorilo se to u susret u kojem ih je smjestio u svoju skromnu zimsku sobicu koja je svakim detaljem pričala o njegovom životu. Obogatio ih je svojom životnom pričom i pobrinuo se da imaju vode za dalje.

– Manastir svetog Nikolaja na Krndiji ostao mi je u jako lijepom sjećanju. Ne zbog zdanja nego zbog dobrote monaha. Ti redovnici primili su nas na evanđeoski način. Samo smo željeli bivakirati (spavati u prirodi, op.a.) u blizini manastira. To nam je ulijevalo sigurnost. No, oni su nas pozvali prvo pod sjenicu, nahranili, ponudili struju za mobitele, a noć su uz krijesnice obasjale i njihove svjetiljke kad je započelo grmljavinsko nevrijeme. Izašli su u brizi i pozvali nas unutra – ispričala je.

Nakon svega što je proživjela, Kristina se polako, ali sigurno vraća obiteljskim rutinama. Uskoro će im se obitelj povećati za jednog člana i slijedeće razdoblje života bit će posvećeno tome. No, kaže kako joj je želja jednog dana nastaviti i proći i dionicu B do Savudrije, te C do Prevlake CLDT-a.

– Ne znam kako i kada to bude – kroz smijeh je napomenula uvijek vedra i dobro raspoložena Kristina.

Goran Obran/prigorski.hr