Iskoristili smo priliku porazgovarati sa prof. Dr. sc. Mijom Koradeom. Povod ovom razgovoru je godina u kojoj obilježavamo 230 godina ukidanja reda pavlina u zemljama Habsburške monarhije, pa tako i u Hrvatskoj. O tome bit će uskoro u Križevcima održan znanstveni skup, na kojem se očekuje i sudjelovanje prof. Koradea, a danas smo željeli od njega čuti više o značaju pavlina u Hrvatskoj od početka novog vijeka do prestanka djelovanja reda.
Prof. dr. Mijo Korade redoviti je sveučilišni profesor je povijesti na Hrvatskim studijima. Uži interes mi je kulturna povijest Hrvatske od ranog novog vijeka do 19. i početka 20. stoljeća. Rođen je 1947. godine. Studirao na Universita Pontificia Gregoriana u Rimu gdje je i doktorirao 1988. godine. Stručno se usavršavao na Universita Pontificia Gregoriana u Rimu i Universitaet Wien u Beču iz područja povijesne znanosti.
Pavlini su nastali kao pustinjački red. Međutim, uskoro se u Ugarskoj i Hrvatskoj, te južnoj Poljskoj, uklapaju u feudalni sustav: dobili su pravila redovitih kanonika te su od pustinjačkog reda postali su moćan red sa donacijama koje su primali od vladara i lokalnog plemstva tako da su njihovi samostani postali moći zemljišni gospodari. Prije turskih ratova postojala je snažna mreža tih samostana, koja se prostire kroz kontinentalnu Hrvatsku, ali i do sjevernog Jadrana, do Senja i Istre. Predstavljaju važan faktor, ne samo u vjerskom, nego u društvenom i kulturnom, štoviše, gospodarskom životu.
Tijekom turskih ratova većina samostana na području vođenja ratova i na području koja potpadnu pod Osmansko carstvo, porušena je i ugasla, a samostani ostaju grupirani na području središnje i sjeverozapadne Hrvatske, te u Istri i na sjevernom Jadranu.U Lepoglavi od 17. stoljeća stoluje general reda, dakle ne više samo provincijal, nego će Hrvat pavlin biti nadređen svim provincijama Ugarske i poljske.
U čemu se očituje značaj boravka pavlina u Hrvatskoj, naravno pored njihovog dušobrižničkog djelovanja?
Manje je poznato da pored kulturnog djelovanja, pavlini razvijaju ne manje intenzivnu gospodarsku djelatnost: oko Lepoglave podižu male tvornice i manufakture, proizvodi se papir, cigla, a s druge strane unapređuju poljodjelstvo uvođenjem novih kultura.
Kamo god su došli, pavlini potiču prosvjetnu djelatnost i otvaraju škole koje su bile otvorene i za svjetovne učenike. Već od početka 16. stoljeća djeluje takva gimnazija u Lepoglavi. Iako njeno djelovanje prestaje nakon Mohačke bitke, kasnije tokom 16 stoljeća, gimnazija počinje ponovo djelovati, i tako sve dok u 17. stoljeću ne otvore isusovci u Varaždinu svoju gimnaziju. Jednako tako i drugdje: u Senju pokreću koncem 17. stoljeća gimnaziju koja nakon prestanka djelovanja pavlina u Hrvatskoj neće prestati djelovati, nego će samo promijeniti upravitelja, da bi na taj način u kontinuitetu nastavila djelovanje sve do današnjih dana.
U Lepoglavi djeluju snažne umjetničke radionice, unutar kojih nastaju najljepša djela hrvatskog baroka. Njihovi slikari i kipari djeluju i izvan okvira matičnog reda, tako da oslikavaju i ukrašavaju župne crkve, crkve i samostane drugih crkvenih redova, hodočasničke crkve…
Pavlini se, međutim posebno ističu u književnosti i jezikoslovlju?
Pavlini su kroz 17. i 18. stoljeće hrvatskoj dali velik broj književnika, pisaca, jezikoslovaca, povjesničara. Na prvom mjestu treba istaknuti Belostenca, koji je zadužio hrvatsku kulturu svojim velikim rječnikom Gazophylacium. Ovaj je rječnik, kojega Belostenec ostavlja u rukopisu, pripreman kroz cijelo stoljeće. Pored rječnika, Belostenec ostavlja Deset propovjedi o euharistiji, jednako vrijedno djelo, koje je, međutim bilo izgubljeno i otkrivneo ponovo tek u 20. stoljeću.
Hilarion Gašparoti zapamćen je po svom djelu u četiri sveska Cvet sveteh (Život svetaca). To su sakupljeni životopisi svetaca, i najopsežnije su djelo te vrste u našoj književnosti. Zanimljivo je da on u svom djelu pokazuje kritičnost, te nastoji očistiti svetačke legenda uz znanstvena istraživanja. Izbacuje besmislene i sumnjive dijelove priča. Struktura mu je po uzoru na suvremena latinska djela, vođena od uvoda i kritičke razrade do logičnih zaključaka, uz mnoštvo primjera iz života.
Od pavlinskih povjesničara izdvajamo Eggerera, a poslije njega Bengera, Križevčanin, od kojih je objavio nastavak povijesti pavlina. Njegovo je popularno djelo Kraljica mučenika, koju posvećuje Majci Božjoj Koruškoj kod Križevaca. Pored toga ostavio je mnoštvo rukopisa. Tu su još Krištolovec i mnogi drugi.
Možemo li reći da je Belostenčev Gazophylacium jedna od knjiga kroz koju nastaje hrvatski jezik, budući da on prvi objedinjuje tri ranije nezavisna govora u jedna jezik?
Svakako jedan od važnih tvoraca jezika, jer ranije postoje leksikografska djela koja se ne mogu usporediti. Međutim, budući Belostenčev rječnik izlazi poslije njegove smrti, konačno izdavanje se vremenski poklapa s jednim drugim rječnikom, kojeg izdaje Jambrešić, kao obradu Sušnikovog rukopisa. Tako se istovremeno pavlini i isusovci nadmeću tko će izdati prije i čiji će rječnik biti bolji. I oni doista izlaze u kratkom razmaku, jedan 1740., a drugi dvije godine kasnije.
Recimo još na kraju nešto o pavlinskom samostanu u Križevcima i njegovom utemeljtelju Ivanu Zakmardiju?
Protonotar Ivan Zakmardi mnogo je učinio kao donator i dobročinitelj za mnoge crkvene redove. U Varaždinu utemeljuje konvikt uz isusovački samostan, darije i franjevce. U Križevce s mnogo truda dovodi pavline, te im omogućuje izgradnju samostana. Kroz jedno stoljeće svog djelovanja u Križevcima, ovaj samostan ostavlja traga u prosvjeti, kuturi i društvenom životu. Odmah pokreću gimnaziju za svjetovnu djecu, promiču umjetnost, pokreću gospodarske inicijative. Tokom toga stoljeća pavlini su nosioci razvoja i napretka Križevaca.
Zahvaljujem na razgovoru i veseli me da ćemo se uskoro vidjeti u Križevcima na znanstvenom skupu.
Zdenko Balog/prigorski.hr