Inovatiana samostalna izložba novog ciklusa”Crno u infa(crvenom) Dijane Nazor Čorda predstavlja najnoviji ciklus radova koji obuhvaća period od 2018. do 2023. godine. izložba je otvorena u Galeriji Sv. Ivan Zelina do 17. veljače 2024. Na njoj se mogu preko IR kamera vidjeti dvostruke slike u spoju umjetnosti i znanosti.
U Galeriji Sv. Ivan Zelina 31. siječnja svečano je otvoren crni ciklus slika „Crno u infra(crvenom)“. U prepunoj galeriji posjetitelje je pozdravio prof. emeritus Vilko Žiljak. O izložbi je govorila kustosica i povjesničarka umjetnosti Sanda Stanaćev Bajzek, a izložbu je otvorio gradonačelnik Svetog Ivana Zeline Hrvoje Košćec.
Otvorenje je autorskom kompozicijom „Razmišljanje“ uveličao pijanist i skladatelj Vitomir Ivanjek. Ovom prilikom autorica je zahvalila svima na otvorenju koji su pridonijeli kvalitetnom ostvarenju kataloga izložbe: Denisu Jurečiću „Minerva Graphica“ na tisku kataloga, Jurici Škudaru i Jovanu Kliski na fotografijama, Tomislavu Bogoviću na grafičkoj pripremi kataloga, Zdenki Tešanić na grafičkom oblikovanju, Tanji Skiba na lekturi i Đurđici Kocijančić na šivanju haljine.
Nakladnik kataloga je Fotosoft d.o.o., a za nakladnika je Vilko Žiljak. Posebno je zahvala svima koji su svojim prisustvom uveličali ovo otvorenje i slike svojim gledanjem učinili vidljivim osim u vizualnom i u bliskom infracrvenom spektru.
PREDGOVOR ZA IZLOŽBU – CRNI CIKLUS
U polju infracrvene crne slike
Novom izložbom Dijana Nazor Čorda svjedoči konstantu u predstavljanju vlastitog umjetničkog djela koje uvijek čini koncepcijska zaokruženost stvaralačkog iskustva temeljenog na promišljanju i strukturiranju prostora infracrvene (IR) slike koja je mnogo više od tehnološke inovacije i estetske senzacije. To je slika koja nosi identitet djela čiji sustav plastičkih znakova tendira prema čistoći i univerzalnosti umjetničkog jezika i svjedoči o jedinstvenosti likovne sintakse bazirane na redukcionističkom pristupu gradnje monokromnog slikovnog polja. Oblikujući ga koncentriranom gestom i reduciranom paletom, Dijana je izgradila vlastiti sustav pikturalne i morfološke organizacije prostora svoje „crne slike“, dajući prednost čistoj formi, jasno strukturiranoj kompoziciji u oba nivoa – onom prostom oku vidljivom i onom „nevidljivom“, skrivenom u IR spektru.
Ta se namjera autonomije likovne forme i slikarske materije unutar nove stvarnosti slike pojavila kao neodoljivi fenomen čije se znanje i metodologija izvedbenog održava duhovnom koncentracijom. Jer Dijanina crna IR slika isijava energijom unutarnje posvećenosti u kojoj je odnos između realnog i imaginarnog tako neodređen da stvarnost postaje irelevantna. Skriva svoju snagu, svoju unutarnju energiju sabranosti upravo u mjeri u kojoj je otkrivamo u oku „nevidljivom“ spektru.
U slici egzistiraju jasne simbolične forme sugerirajući stanja autoričine kreativne svijesti usidrene u snažnoj psihičkoj aktivnosti, ali i želji da „poduči“ gledateljevo oko percipiranju na drugačiji način. Jer slika je Dijani svojevrsni umjetnički poligon u kojem propituje njezine potencijale kao medija vizualne komunikacije, no, jednako važno, ona je za nju i meditativni prostor i mjesto jasnih metaforičkih konotacija. Sve to upućuje na snažan spoj intelektualnog i duhovnog principa kojima Dijana oblikuje umjetničku poetiku svoje „crne slike“.
Sliku karakterizira oblikovno načelo smislenog poretka geometrijskih formi ugniježđenih u crnoj, kvadratnoj formi slikarskog platna i pomno usklađenog odnosa (ob)lika u vidljivom i onog u infrared spektru.
Dijana uspostavlja komunikaciju među geometrijskim oblicima. Među krugom, odnosno kvadratom il’ pravokutnim rasterom, s kojima u IR sloju slike korespondira arhetipski oblik labirinta. „Vidljivom“ slikom dominira tako monokromna ploha u čijem je središtu nerijetko naslikan zlatni krug, kružnica ili točkasta kružna forma dok se u „nevidljivom“ sloju, gdje smješta spiralni labirint, događa sadržajno i simbolično složenija likovna priča. Tamo, u skrivenom, u nutarnjem, Dijana infrared metodom, kao svojim osobnim dvosjeklim labrisom*, reže tamu i raskrčuje put svojoj istinskoj slici završavajući, u samome središtu tajanstvenog labirinta, svoje umjetničko hodočašće, putovanje do vlastitog duhovnog izvora, do prosvjetljenja.
Tako labirint u središtu Dijanine slike nije samo simbol mukotrpnog puta duhovnog rasta, već i dugotrajnog i posvećenog stvaralačkog rada na putu do „savršene“ infracrvene slike. To poniranje u dubinu, pod površinu, povratak je mističnom prapočelu kojega danim nam instrumentarijima, u ovom slučaju IR kamerom, razotkrivamo krećući se sada iz središta prema izlazu, šireći vlastite spoznaje i emanirajući stečena znanja. To je put do slike koja je svjedok prijelaza između dvaju svjetova, egzistencije koja se oslobodila zakonitosti ovoga svijeta, slike koja progovara o ljudskoj nemoći, o našoj fizičkoj ograničenosti, ali i o veličini i nezaustavljivosti ljudskog duha koji se na divan način raspiruje umjetničkim činom.
Kroz sliku progovara progresivan istraživački duh koji se podjednako događa i u mediju boje i forme.
Dijana likovnoj vrijednosti „nevidljive“ slike pristupa na isti način kao i onoj „vidljivoj“. Uočavamo to u finoj gradaciji sivoga tona linije kojom gradi formu labirinta u IR spektru. Ona ne svjedoči samo o autoričinom likovnom talentu, već i o stečenom znanju i svjesnosti o vrijednosti slike u svakom njezinome sloju. Za nju infrared slika nije dosjetka, već je stvaralački izazov da kompleksnosti dvostruke slike tako i pristupi. S jedne strane slikarskim umijećem, a s druge znanjem o kemijskim i fizikalnim svojstvima boja i metodama pozitivne manipulacije mogućnostima njenoga doživljaja.
No, Dijanin likovni izraz ne temelji se samo na značenjskim karakteristikama boje i oblika, već u namjeri usmjerenja djelovanja prema sintezi likovnog govora i istraživačkom pristupu likovnom djelu kao umjetničkoj kreaciji. Pročišćavajući prizor od svega suvišnog, do svoje sažete slike ona ne dolazi intuitivno i na mah, već racionalno kontrolirajući metodologiju redukcije u samom njezinom polju, u polju „crnoga kvadrata“ koji snažno uvlači i priliježe za dušu promatrača, postajući mjestom konstantnog promišljanja o mogućnostima slike kao vizualnog umjetničkog medija. U njemu je Dijana oslobodila likovni znak, neopterećeno se koristeći ikoničkim repertoarom u igri arhetipovima – krugom, odnosno labirintom, kršćanskim znakovljem ili portretom „oca“ infrared tehnologije Vilka Žiljaka, koje znakovito stavlja u njegovo središte. Ili pak kvadratom, odnosno pravokutnikom kao formatom slike, ali i kao kontrapunktom njenim krugolikim motivima. Posvojivši ih iz opće simbolike, ona ih je podredila svom izričaju i učinila specifičnim znakovima vlastite slike. Do kruga kao glavnog motiva u vidljivom, odnosno labirinta u IR sloju slike ne dolazi slučajno. Oni dolaze kao sinteza njezine stvaralačke i životne filozofije, spoznaje da krug kao savršena forma simbolizira cjelovitost, sjedinjenje, univerzalnost i božansko, a da je labirint upravo put k tome. Put u središte iz kojega sve kreće i u koje se sve na kraju vraća. Oba pozivajući na akciju, na fokusiranost, na perfekciju, na revoluciju i evoluciju – na sve ono što Dijana želi, ali i što je uspjela svojom slikom.
Stoga i ovo novo predstavljanje podcrtava slikarsku samosvojnost Dijane Nazor Čorda dosljednu njezinom umjetničkom i znanstvenom iskustvu. Jer postavljajući unutar vlastitog likovnog stvaralaštva jasne ciljeve i visoke kriterije unutar autonomnog izričaja, stvorila je jedinstvenu sliku ne kao koncepcijsku prisilu, već kao rezultat nužnosti neprestanog sazrijevanja. Započinjući ga autoportretom unutar pravokutne crne slike, a završavajući portretom tvorca IR tehnologije u središtu labirinta crnoga kvadrata.