U selu su samo tri krave, ali i najsuvremenije uzgajalište papiga u Hrvatskoj te tvrtka za distribuciju pirotehnike

10. kolovoza 2021. Autor: prigorski.hr Sjeverozapadno U selu su samo tri krave, ali i najsuvremenije uzgajalište papiga u Hrvatskoj te tvrtka za distribuciju pirotehnike


Tijekom upoznavanja naselja u našoj županiji, nije nas omelo ni nekoliko administrativnih nepravilnosti u nazivima mjesta. Jedan od takvih primjera je i Mjesni odbor Đurđic u sastavu grada Križevaca, u kojemu su i naselja Đurđic i Novi Đurđic, piše Glas Podravine i Prigorja.

Nedavno su novinari posjetili Đurđic, gdje ispred mjesta stoji tabla s natpisom Stari Đurđic. Ovih dana krenuli smo u Novi Đurđic, no na ulazu nas je dočekala tabla samo s natpisom Đurđic. Ne dajući se smesti, ušli smo u selo i zaustavili se pred kućom obitelji Bočkaj gdje nas je prema ranijem dogovoru trebao čekati Zdravko Bočkaj.

– Neplanirano sam morao otputovati, no nazvat ću majku pa s njom razgovarajte – rekao nam je u telefonskom razgovoru Zdravko i ubrzo su nas u kuću pozvali Dragica i Božidar Bočkaj. Dragica je rođena ovdje, a suprug Božidar doselio je sa roditeljima iz Hrvatskog Zagorja. Vjenčali su se 1972. godine i dobili sina Zdravka i kćer Blaženku.

U obiteljskoj kući danas sa njima žive sin Zdravko sa suprugom Mirom i kćerima Danijelom i Petrom.

novi-djurdjic-3

– Odrasla sam kao najmlađe dijete uz braću Stjepana i Đuru te sestru Mariju. Otac Ljudevit je radio u ciglani, no koji put je i majka Elizabeta radila umjesto njega. Živjeli smo u staroj zemljanoj kući i u neimaštini. Niže razrede osnovne škole pohađala sam u susjednom Đurđicu, a često puta za gablec sam imala samo četvrtinu kruha. U školu smo išli pješice, nije bilo ni pravog puta već samo staza preko blatnih ili prašnjavih polja. Od petog do osmog razreda išli smo pješice i u sedam i pol kilometara udaljene Križevce. Nije nam bilo teško, to je tada bilo normalno – zaključila je Dragica.

Nakon vjenčanja, Dragica i Božidar živjeli su u staroj kući, sa njegovom majkom i bakom, sve više razmišljajući o gradnji novog i većeg doma. Božidar se zaposlio u građevinskoj tvrtki Radnik u Križevcima. Dragica je rodila sina i kćer o kojima se trebalo brinuti, no suprugova plaća nije bila dovoljna za život kakav su zamislili. Imali su nešto više od tri rali zemlje na kojoj su sijali kukuruz i pšenicu.

– Kad se radilo na polju, već u pola pet ujutro smo s kravama ‘črljali’ kukuruz, ja sam vodila kravu a Božidar je držao plug. Nakon toga su došle susjede i kuma pa smo nastavili okapati kukuruz, a potom smo išli drugima pomagati – prisjetila se Dragica. U selu je Marijan Lacković bio najimućniji i bavio se poljoprivredom. Imao je konje, a prvi u selu kupio je televizor, traktor i automobil – Zastavu 750, čuveni Fićo. Osim Lackovića, među prvima u selu traktore su imali Marijan Hrg i Marijan Ptiček, a televizor je kupio i Ivan Hren. Lacković je kasnije otvorio i obrt za proizvodnju i prodaju cvijeća i vijenaca pa je u njegovoj tvrtki i Dragica našla svoje mjesto.

– Najprije smo imali prirodne vijence i bukete, no ubrzo smo radili cvijeće i vijence od plastike, a potom i od svile – kazala je sugovornica koja je na tom poslu provela 22 godine.

Oboje zaposleni, supružnici Bočkaj hranili su i tri krave za prodaju mlijeka, pa su krenuli u gradnju nove kuće. U to vrijeme mještani su jedni drugima u svemu pomagali pa su osim na polju, bili složni i u gradnji kuća. Bio je dovoljan jedan majstor kojem se platilo znanje i rad, a ostali su radili po njegovim uputama. Glavni zidar bilo je Đuka Čikulin, električne instalacije radio je Marijan Ptiček, a naš domaćin Božidar bio je zadužen za vezanje građevinskog željeza i mreža za betonske ploče.

tabla-duric

Složni mještani organizirali su i društveni život u selu. U starom društvenom domu priređivali su zabave na kojima su svirali domaći muzičari Zvonko Sokolić, Vlatko Galon, Zvonko Hrg i Đuka Vrandek. Zvali su se grupa Crveni, a svirali su po zabavama i svatovima i u drugim mjestima. Žitelji su organizirali i nogometne turnire gdje se prodavalo piće, a sa zarađenim novcem kupovao se inventar i suđe za dom. Tim se novcem kupilo 20 stolova i 80 stolica, a kasnije su mještani dom sami i nadogradili.

U njemu su se odigravale i predstave. Tekstove za skečeve su pisali Božidar Bočkaj, Katica Vuger i Slavica Hrg, a glumila Dragica Bočkaj, Slavica Hrg i Julka Matuško. Osim u društvenom domu, mještani su se uz pjesmu i ples opuštali i nakon ružđenja’ kukuruza ili ‘čehanja perja’.

– Kod nas je nakon takvih radova bilo najveće veselje. Radilo se najkasnije do jedanaest sati na večer, a nakon toga se zabavljalo. Imao sam radio i gramofon marke Nikola Tesla i stotinu gramofonskih ploča pa se plesalo sve do jutra – prisjetio se tih dana naš sugovornik Božidar i dometnuo da su takve zabave bile i u kući Zvonka Sokolića.

Novi Đurđic se kao naselje vodi tek od 1953. godine, kada je prema popisu stanovništva u njemu živjelo 222 stanovnika, no prema riječima naših sugovornika, ljudi su ovdje živjeli i mnogo prije. Saznali smo i da je ovdje nekada bila i ciglana čiji je vlasnik bio Ruda (Rudolf) Sokolić, a ciglana je radila sve do kraja šezdesetih godina proteklog stoljeća.

Na najvišoj nadmorskoj visini od 173 metra, na obronku Bilogore i na površini od oko dva kilometra kvadratna, danas u četrdesetak nastanjenih kuća ovdje živi stotinjak stanovnika. Groblje i škola za niže razrede im je u susjednom Đurđicu, u kojem koriste i društveni dom, jer je ovdašnji zapušten i pod ključem. Sve do pred desetak godina u selu je bila i stanica za otkup mlijeka. Mještani su danas uglavnom stalno zaposleni, a jedine tri krave u selu ima Marija Vadla koja još hrani i svinje.

Uzgojem svinja na veliko bavi se Đuka Lacković. Novi Đurđic posljednjih nekoliko godina postaje sve poznatiji među ljubiteljima egzotičnih ptica. Naime, tu se nalazi najveće i najsuvremenije uzgajalište velikih papiga u Hrvatskoj čiji je vlasnik Ivica Jurilj, a za ljubitelje vatrometa, tu je i tvrtka za distribuciju pirotehnike Jorge. Naselje ima struju, javnu rasvjetu, telefon, asfalt i vodovod, a nema plin niti kanalizaciju.

Najstarije mještanke su Ankica Tušek i Marija Lacković koje imaju 86 godina. Najmlađi stanovnik je jednogodišnji sin majke Đurđice Muženić.

Facebook Comments


[ssba]