Od samih osvita civilizacije čovjek uočava pravilnosti u smjeni toplih i hladnih doba, dužini dana i noći, pomicanju izlazne i zalazne točke sunca između krajnjih točaka i njihovo periodičko izmjenjivanje. Razvojem agrarnih zajednica ove su smjene svakako postale ključne, no niti za predcivilizacijske lovačke zajednice nisu bile nebitne. Kretanje lovljenih životinja ovisile su o godišnjim dobima, a životinje slijede lovci.
Predviđanje događaja uvijek je bio dodatni bonus preživljavanja, a osobe koje su svojim umom prve dokučile buduće događaje (dolazak zime, kretanje mamuta, poplave obližnjih rijeka) u zajednici su stjecale poseban status, oslobađane su svih drugih poslova, kako bi se isključivo posvetili savjetovanju i promatranju svega onog što su samo oni zamjećivali. Iz svih ovih vitalnih promatranja i prenošenja u kolektivnu memoriju rodila se – vjerojatno ipak kao dijete neolitske revolucije – ideja kalendara.
Kalendar je sistem koji shvaća vrijeme kao godišnji ciklus u kojem se određeni događaji, etape i stanja ponavljaju pravilnošću koja dozvoljava predviđanje. Korisni za lovačke zajednice, za agrarne zajednice su nužni. Baciti sjeme u zemlju i očekivati urod može se samo prema pravilima koja određuje vrijeme, koja određuje godišnji ciklus. Kako bi se taj ciklus racionalno zarobio, pomoć pružaju nebeski fenomeni: izlasci i zalasci sunca, neuhvatljive mjesečeve mjesne i konačno, pouzdane zvijezde stajačice, koje izranjaju i zaranjaju po pravilima koja se mijenjaju u ciklusima predugim da bi remetila rutinu naraštaja.
U različitim civilizacijama ‘plodnog polumjeseca’ godina traje otprilike 360 dana. Utvrđivanje stvarnog trajanja godine svakako je važno za agrarne zajednice, o čemu nam svjedoče grandiozni kalendari – megalitske strukture poput Stonehengea u Engleskoj.
Međutim, takvi kalendari, iako zvjezdano precizni, nisu imali praktičnu primjenu izvan svojeg izravnog konteksta, pa se već sa samim začecima pismenosti javlja želja da se godine računaju i bilježe što točnije. Prvi su izračuni bili grubi i već nakon nekolik godina uočavao bi se odmak svetkovina od astronomskih senzacija koje su obilježavale. Periodične se reformiraju kalendari, a posljednja takva korekcija izvršena je 1582. godine, pod papom Grgurom XIII., kada je preskočen određen broj dana, zbog korekcije nakupljenih grešaka iz prethodnog razdoblja. To uzrokuje razliku između ‘gregorijanskog’ kalendara i prethodnih, poglavito ‘julijanskog’, zbog čega se isti blagdani Zapadne crkve razlikuju u danu svetkovanja od Istočne crkve (pravoslavne crkve, grkokatolička crkva).
Kada je kalendar koliko toliko precizno postavljen, još u starom vijeku, ljudi su željeli više: nije im više bilo dovoljno predvidjeti sušna i kišna razdoblja, poplave rijeka, vrijeme sjetve i vrijeme žetve. Ako se pomoću zvijezda mogu predvidjeti promjene u prirodi, zašto se ne bi mogli i drugi događaji?
Kad se dijete rodi, konstelacije na nebu zacijelo znaju nešto o njegovoj budućnosti, kad se kruni novi kralj, treba odabrati datum da mu vođenje bude pod sretnim zvijezdama. Rođena je astrologija. Iznenađujuće rano nalazimo prve zvjezdane karte i prve horoskope, a s ponosom možemo reći da je jedan od prvih (prvi?) kalendar europskih poljodjelaca sačuvan u Vinkovcima – ‘ Orionov kalendar’.
Zanimljivo je da su mnogo kasnije kalendari poslužili drugoj svrsi: bilježenju prošlih događaja važnih za zajednicu. Nastali kao alat da se pogleda u budućnost, tek pomalo će postati oruđe povjesničara. Vladari, bitke, utemeljenje gradova, događaji su koje se počinje bilježiti ‘za vječnost’, u kamen. A manje važni, hramske blagajne, sudski spisi, na krhkim glinenim i papirusnim podlogama. Kako bi se zabilježili prošli događaji potrebno je imati neke orijentire: treba poredati godine i reći da se ‘to i to’ dogodilo ‘te i te’ godine.
Neki ključni odgađaj pogodan je ‘zero-point’ za brojanje godina. Osnivanje Rima 753. godine prije Nove ere, prve Olimpijske igre, 776. godine prije NE, ili židovska era od Stvaranja svijeta, 3760. prije NE. Muslimani imaju također svoju Eru, kršćani prihvaćaju predmnijevano rođenje Isusovo kao početak Nove ere, brojanje koje je danas općeprihvaćeno u velikom dijelu svijeta, te ga možemo smatrati globalnim.
Ovaj je izračun prihvaćen prema računanju Dionizija Malog iz 525. godine, mada je naknadno utvrđeno da je on pogriješio najmanje 6-7 godina, no prema njegovom proračunu Isus se rodio 1. siječnja 754. godine prema kalendaru osnutka Rima. Prema tome proračunu, Isusovo bi rođenje ujedno bilo i početak nove godine. Međutim, tradicije obilježavanja Nove godine različitih datuma bile su snažne, te ih nije bilo lako samo tako ukinuti. Zbog toga rane isprave, pored uvriježene datacije, sadrže niz dodatnih elemenata, takozvanih korektiva. Najpoznatija je korektiva tzv. ‘indikcija’, koja se u srednjovjekovnim ispravama pojavljuje gotovo redovito, ciklus od 15 godina, koja vuče podrijetlo od revizije poreznih obveza u starom Rimu.
Početak nove godine, odabire se u različitim kulturama i zajednicama različito: najčešće je vezan uz četiri ključna datuma kretanja sunca, solsticije i ekvinocije. U srednjem vijeku u hrvatskim se zemljama Nova godina obilježava prema datumu koji je bio služben u centrima moći koji dominiraju pojedinim krajem. Bizantska Nova godina počinje 1. rujna, a nakon što bizantski utjecaj slabi i prestaje, u dalmatinskim će zemljama biti usvojen opći srednjovjekovni ‘Božićni’ stil, po kojem godina počinje Božićem. Zemlje pod mletačkom vlašću, pa tako i Dalmacija od 15. – 18. stoljeća, prema tzv. ‘Mletačkom’ stilu dočekuju godinu 1. ožujka.
Pored ‘Božićnog’ stila, u srednjem vijeku veliku popularnost ima ‘Stilus Circumcisionis’ (stil Obrezanja), koji se odnosi na blagdan Isusovog obrezanja, ‘Božićne oktave’, odnosno osmi dan od Božića. Kroz srednji vijek koristi ga Dubrovačka republika i Zagrebački kaptol. Taj stil, tijekom 16. stoljeća prevladava sve više, a bulom pape Inocenta XII., postao je služben za zemlje rimskog kršćanstva 1691. Ipak, neka zatvorenija društva, poput Mletačke republike, ostaju vjerna svojem tradicionalnom stilu.
Ilustracije: 1. Orionov kalendar iz neolitika, Gradski muzej Vinkovci; 2. Stećak s kozmičkim simbolima konstelacije, možda kalendarska zabilješka nekog događaja, Zemaljski muzej Sarajevo; 3. Janus, bog sa dva lica, bog kućnih vrata, ali i početaka, tako i Nove godine, od Janusa – Januar; 4. Ferrara, katedrala, plutej s prizorom Isusovog obrezanja i bijega u Egipat; 5.-6. Radovanov portal, kalendarski prikazi mjeseci, odnosno astroloških znakova na dovratnicima.
Zdenko Balog/prigorski.hr