Piše: dr. sc. Zdenko Balog

Među najzanimljiviji osobe iz hrvatskog 19. stoljeća, napose na području književnosti i politike, svakako ide Mirko Bogović (Varaždin, 2. veljače 1816. – Zagreb, 4. svibnja 1893.). Velik dio života politički aktivan, istovremeno je i plodan književnik koji stoji na samom začetku hrvatske pripovijetke. Aktivan prilikom uvođenja željeznice u Hrvatskoj, pokretač i urednik različitih publikacija a kraće vrijeme i politički uznik u vrijeme Bachova apsolutizma. Zanimljiv je njegov politički put: za boravka u Osekovu blizak je sa Antunom Nemčićem, koji ga uvodi u krug iliraca, za koje se oduševljava, te djeluje zajedno sa njima.

U kasnijim godinama, posebno ogorčen austrijskom politikom, zbližava se s Mađarima, te djeluje u unionističkoj (mađaronskoj) političkoj struji. Nosi visoke političke dužnosti, među inim veliki je župan Zagrebačke županije. Politiku napušta 1875., te živi u Zagrebu u Visokoj ulici sve do smrti. Njegovo je političko i društveno djelovanje podrobno raspravljano na znanstvenom skupu u Križevcima 2016., a prilozi su publicirani u časopisu CRIS.

Književni rad ne ograničava mu se samo na literarno stvaralaštvo, istovremeno marljiv je urednik,  izdavač, povjesničar književnosti, kazališni teoretičar. Književni rad obuhvaća ljubavnu i rodoljubnu liriku, povijesne drame, te pripovijetke šaljivog ugođaja. U zbirci pripovijedaka tiskanoj 1859. među inim objavio je i pripovijetku ‘Šilo za ognjilo’, koja opisuje Križevce 20ih godina 19. stoljeća. Bogović je životom bio duboko povezan sa Križevcima, ovdje je završio osnovnu školu, u Križevcima boravi pozivom, a u Križevcima je i njegov najbolji prijatelj i pobratim Antun Nemčić.

Slika Križevaca koju daje u ‘Šilu za ognjilo’, posebno je zanimljiva, te je donekle i povijesni dokument, sporedno u kojoj mjeri Bogović opisuje Križevce svoje mladosti i svojeg vremena, a koliko je uspješno rekonstruirao ne tako davnu prošlost, Križevaca 20ih godina. Upravo tijekom tih godina Križevci su gradić u snažnom usponu, te u pola stoljeća od 1805. – 1859. naraste od 1.200 na 2.100 žitelja. U gradu se razvija društveni život, djeluju cehovi, kulturna društva, pjevačka društva, kazališni amateri i slično. Iako je većina domaćinstava barem djelomično poljodjelska, upravo se kroz to razdoblje oblikuje urbani centar oko (današnjeg) Nemčićevog i Strossmayerovog trga. Dolazi do urbanističkog objedinjenja Unutrašnjeg i Donjeg grada jer se ruše bedemi i zasipavaju grabe. Kako je to sve vidio Bogović?

‘Bilo je to godine 182*, a u ljetno doba, kada se u slobodnom i kraljevskom gradu Križevcih moglo opaziti neko sasvim neobično i izvanredno kretanje. Činilo se na prvi mah, kao da se taj naš stari grad probudio iz običnog svoga mrtvila, te zaboraviv starost svoju, skočio na mlađahne noge.

Po ulicah – ili bolje rekav jedinom i dugačkom onom ulicom, iz koje sastoji taj grad, vrvjelo je žiteljstvo, što je koje u kakvom poslu, a što besposleno pohitjelo iz kuća svojih, da vidi što je, što li će tu biti. Tavne one – u novije doba posve iščeznule – dvije zgrade, što ih Križevčani nazivahu vratima, i što dijeljahu spomenutu ulicu na gornju, srednju i doljnju varoš, vrata, dakle ova, činilo se kao da su čeljusti što reže s neobična čuda, a mali obločići iznad vrata kao da su od znaličnosti izbuljene oči.’

Opisujući pomalo malogradski, pomalo ruralni, mentalitet Križevčana toga vremena, Bogović ipak ne propušta osvrnuti se na slavnu prošlost Križevaca. U skladu s razvojem povijesne znanosti svog doba, pomiješao je koji podatka ikoju godinu, ali svakako ne propušta istaknuti važnost grada u minulim stoljećima.

Događaj kojim počinje radnja pripovijetke, je instalacija novog križevačkog župana, što se u gradu očekuje kao najveća svetkovina:

‘Na prozorih u doljnjoj – osobito pak u srednjoj varoši, kud je imao proći vrhovni župan s pratnjom, namjestiše se gospođe i gospodične što domaće, a što iz drugih strana domovine naše, štono bijahu budi sa svojimi supruzi, budi s roditelji došle u Križevce, da budu dionice ove svečanosti.

Bilo je tu zaista mnogo krasnih lica, te se je činilo kao da su prozori nakićeni cvijećem raznolikim. Između svih kuća odlikova se ipak izborom gospođa kuća Mladenovićeva, a u tom zboru opet zasja kao zvijezda prethodnica mlada i krasna Anka, što je zajedno s ostalimi gospođami željno izgledavala dolazak vrhovnog župana i početak svečanosti.’

Posebnu ulogu u kasnijoj će radnji igrati gostiona”K zelenom drvetu”, koja se nalazi na uglu Nemčićevog i Strossmayerovog trga, a u prilično je originalnom obliku sačuvana i danas. Živ i slikovit opis događaja i ambijenta, kao i mentaliteta, te ocrtavanje pojedinih likova najveća su vrijednost Bogovićevog stila, možda mnogo važnija od same duhovite fabule i zapleta. Naravno, za nas danas vrijedni su i opisi grada i običaja kao dokument vremena, vredniji od povijesnih dokumenata.

Zagreb u vrijeme iliraca

Ovaj svestrani pregalac, sa lepezom različitih vještina i djelovanja kojima podsjeća na renesansne humaniste, svojim je djelom tako među ostalim urezao i duboku brazdu u hrvatskoj književnosti. Uz 206. godišnjicu rođenja, posebno ga se sjećamo u Križevcima i opisima Križevaca koje je ostavio svojom književnošću.