Svake godine umre oko 5 milijuna ljudi od uzroka povezanog s jednim od najvećih problema suvremenog životnog stila, a to je sjedenje. To je kao da godišnje izumre čitava jedna zemlja veličine Norveške od srčanih bolesti, dijabetesa i raka crijeva – bolesti povezanih s nedostatkom tjelovježbe. Međutim, Norvežani nisu tolike žrtve nedostatka aktivnosti koliko se to može reći za neke druge zemlje. Makar ako je vjerovati najvećoj poduzetoj studiji ljudskog kretanja, koja je provedena uz pomoć sveprisutnih pametnih telefona.
U studiji nedavno objavljenoj u časopisu Nature, a koju prenosi portal geek.hr, znastvenici sa Stanforda analizirali su navike 717.527 ljudi iz 111 zemalja kako bi razumjeli kako razina aktivnosti, spol i lokacija utječu na njihovu tjelesnu masu. Analizom podataka prikupljenih pomoću aplikacije koja prati fizičku aktivnost, znanstvenici su otkrili da su ljudi u zemljama s niskom stopom pretilosti svakodnevno ostvarivali manje-više isti broj koraka dnevno. Što je veći jaz između onih koji hodaju i onih koji se više služe prijevoznim sredstvima, to zemlja ima veću stopu pretilosti – fenomen koji su nazvali “nejednakost po aktivnosti”.
“Sve dosad nismo imali jasnu sliku o tome koliko su ljudi aktivni”, rekao je Tim Althoff, doktorand računalnih znanosti i voditelj studije. “Pametni telefoni pružaju nam neprikosnovenu priliku da bolje shvatimo kako ljudi provode svoje dane, i kako se to reflektira na njihovo zdravlje.” To je isto obećanje koje su zagovornici digitalnog zdravlja na Stanfordu i drugdje već izricali, još od kad je iznikao prvi iPhone s aplikacijama koje prate zdravlje i fizičku aktivnost korisnika. No, korištenje pametnih telefona pri proučavanju javnog zdravlja zahtijeva pouzdane podatke i znanstvenike, a čak i na Stanfordu s tim imaju problema.
Ova studija proizlašla je iz Centra za mobilizaciju na Stanfordu – institucije koja je posvećena prevođenju mnoštva podataka iz američkih pametnih telefona i nosivih uređaja poput pametnih satova. Studija je bila moguća uz financijsku potporu od 12 milijuna dolara koju je odobrio Nacionalni institut za zdravlje, kao dio inicijative iz 2014. godine kojoj je cilj formirati 12 vrhunskih centara za obradu podataka diljem zemlje. Althoff i suradnici počeli su s radom na podacima koje im je donirala tvrtka Azumio, proizvođač aplikacije Argus. Tvrtka je anonimizirala podatke o izbrojenim koracima ali je pružila nekoliko ključnih demografskih čimbenika: dob, spol, visina i težina. Posljednja dva omogućila su znanstvenicima da izračunaju indeks tjelesne mase svakog korisnika, i odatle su napravili korelaciju između stupnja aktivnosti i stope pretilosti.
Rezultati koje su dobili su vrlo zanimljivi. Pokazat ćemo na primjeru SAD-a i Meksika. Amerikanci i Meksikanci svakodnevno naprave otprilike jednak broj koraka – oko 4.500. No, u Americi ti koraci distribuiraju se mnogo šire po populaciji. A jaz između velike i niske aktivnosti odgovara višoj stopi pretilosti. “Ne radi se samo o pojedincima”, izjavila je Abby King, koja se bavi istraživanjem javnog zdravlja na Stanfordu, i također je pridonijela studiji. “Radi se o tome gdje žive.”
King nastoji kroz rad Centra pomoći ljudima da kontroliraju svoju težinu putem mobilnih aplikacija za zdravlje, i vidi golemu priliku u kontinuiranom korištenju i analizi tih podataka kako bi se razvila mogućnost više ciljane i dinamične intervencije za ljude koji su vrlo neaktivni. “Možemo zaustaviti ljude na njihovom putu do pretilosti, i pružiti im povratne informacije putem aplikacija na pametnim uređajima, kako bi bili svjesni da nešto moraju poduzeti.”
Zasad, međutim, korištenje podataka prikupljenih putem pametnih telefona kako bi se gradilo istraživanje javnog zdravlja još uvijek je problematično. Razlog broj jedan: aplikacije koje mjere broj koraka i dalje su prilično nepouzdane.
“Poimence, broj koraka koje broje komercijalni uređaji poput Appleovog ugrađenog brojača koraka nisu baš točni”, kaže Bruce Schatz, voditelj Katedre medicinskih informacijskih znanosti na Sveučilištu Illinois-Urbana Champaign. “Podešeni su kako bi se fizički aktivniji ljudi osjećali dobro.” Problem, kaže Schatz, nije u mjernom uređaju. Pametni telefoni opremljeni su akcelerometrima koji mjere sitne varijacije u lokaciji, i to čine dobro.
No, šaka algoritama koje Apple i drugi proizvođači pametnih telefona te programeri aplikacija koriste za pakiranje neobrađenih podataka u jednostavne brojače koraka ne mogu ispravno zahvatiti čitav niz različitosti u mehanici ljudskog hodanja. Naprosto nisu dovoljno fleksibilni da bi uzeli u obzir, primjerice, stare ljude koji više vuku noge nego što koračaju. Nisu svi koraci jednaki. Šetnjica kroz park sagorijet će manje kalorija nego šprint stepenicama. A sve je to bitno onima koji pokušavaju kontrolirati svoju težinu (iako nije toliko bitno koliko ono što jedu). Detekcija tih razlika zahtijeva sirove, a ne prethodno upakirane podatke akcelerometra, no to je vrlo teško postići. Većina programera ne koristi sirove podatke jer bi cijena pohrane bila pregolema, a konstantno preuzimanje tih podataka iz telefona iscrpilo bi bateriju za samo sat ili dva. Algoritmi koji pohranjuju podatke o tome što radite – bilo da hodate, biciklirate ili sjedite – smanjuju opseg svih tih podataka i na taj način štede bateriju. Takve su informacije Althoff i njegovi suradnici sa Stanforda dobili od tvrtke Azumio: 1.440 podatkovnih bodova po osobi po danu, umjesto 5 milijuna.
Podaci su bili ograničeni i na manje tehnički način. Promatrajući samo korake ljudi koji su kupili iPhone i instalirali aplikaciju Argus, znanstvenici su se ograničili na odabranu skupinu, koja je vjerojatno bogatija i zdravija od prosjeka. Azumio ne prikuplja podatke poput onih o prihodu ili rasi, i iako neki korisnici aplikacije dnevno upisuju i svoje obroke i unos kalorija, Azumio nije podijelio te podatke sa znanstvenicima. Znanstvenici dakle nisu bili u mogućnosti testirati druge hipoteze o varijacijama životnog stila koje bi mogle utjecati na pretilost – mjerili su samo broj koraka. Za izradu točnijih modela koji bi mogli detektirati, pratiti i predvidjeti pretilost bit će potrebno puno više informacija negoli se može prikupiti iz pametnih telefona.
Dobivanje sirovih podataka akcelerometra na populacijskog razini od proizvođača poput Applea i Google nije nemoguća misija. Samo je potpuno nepraktično. Znanstvenici koji bi to htjeli napraviti morali bi ući u partnerstvo s programerima, ili samostalno izgraditi aplikaciju, koju bi velik broj ljudi skinuo i koristio bez obzira na brzo crpljenje baterije. Ni Apple ni Google ne nude podatke s milijardu telefona koji cirkuliraju svijetom zato što to vrijedi korisnicima, kao što to čine oglašivači na internetu. I zbog toga su najbolje informacije za izgradnju preciznih prediktivnih modela za pitanja javnog zdravlja poput pretilosti u potpunosti van dohvata za većinu znanstvenika.
“Mobilni podaci doista su dovoljno dobri da budu korišteni i za šire javne svrhe”, kaže Schatz. “Ali to nije učinjeno nigdje osim u ciljanim oglasima.” Što znači da će podaci prikupljeni kroz aplikacije na pametnim telefonima biti u mogućnosti djelovati na probleme populacijskog zdravlja tek nakon što i sami postanu javno dobro.
fah