Rodio se 1480. u Vicenzi od plemenitih roditelja, Gašpara i Marije. Na krstu je na spomen jednog svoga rođaka kanonika i sveučilišnog profesora u Padovi dobio ime Gaetano. Poodrastavši, dao se i on na knjigu, pa je u Padovi 1504. doktorirao iz državnoga i kanonskoga prava. Iste je godine primio tonzuru te svoj život uputio prema duhovničkom staležu. Njegova je grofovska obitelj imala posjed u Rampazzu. Nalazeći se jedno vrijeme ondje na ljetovanju, Kajetan je sa svojim bratom Batistom dao sagraditi crkvu u čast sv. Magdalene, koja i danas postoji te služi kao mjesna župna crkva.
Dvije godine kasnije Kajetan odlazi u Rim te preuzima službu pisara papinskih pisama, povezanu s čašću apostolskoga protonotara. U to vrijeme postaje jednim od najaktivnijih članova Oratorija Božanske ljubavi sudjelujući u molitvama i dvorenju bolesnika. Na njegov je duhovni život i razvoj tada veoma utjecala mističarka iz Brescie, sestra Laura Mignani, s kojom se dopisivao. Za svećenika je zaređen 30. rujna 1516., a prvu je misu i on služio na sam Božić iste godine u bazilici Santa Maria Maggiore.
Na Božić sljedeće godine u kapeli jaslica iste bazilike imao je viđenje u kojem mu je Presveta Djevica pružila dijete Isusa. Spomenploča čuva i danas uspomenu na taj događaj. Kajetan se god. 1518. vratio u svoju rodnu Vicenzu, u kojoj je pod mudrim i prosvijetljenim duhovnim vodstvom dominikanca Giambattiste da Crema mnogo učinio za procvat kršćanske pobožnosti u raznim bratovštinama. Svoju je djelatnost proširio i u Veronu te Veneciju. Članovima bratovštine Božanske ljubavi govoraše: »U svome bližnjemu gledajte uvijek samo Isusa na njegovu patničkom putu!« Toga se u svome radu i susretu s ljudima i sam držao.
Došavši poslije smrti svoje majke iz Vicenze u Veneciju, dao je g. 1523. ovim riječima bilancu svoga rada: »Venecija je stvarno divan grad. Pa ipak, kako bi nad njim trebalo plakati! Tu nema nikoga koji bi tražio raspetoga Isusa. Nisam susreo ni jednog jedinog plemića koji bi ljubav prema Kristu pretpostavio svojoj slavi. Ne kažem da ljudi nemaju dobre volje, no oni se ipak stide da budu zapaženi kako idu na ispovijed i pričest. Neću stoga popustiti u nastojanju sve dok ne budem vidio da kršćani kao izgladnjeli hite k svećeniku da bi se mogli nahraniti Euharistijom te da im to služi na veću čast, a ne na sramotu.«
Promatrajući sve više i dublje situaciju, počeo se baviti mišlju o osnutku elitne skupine svećenika koja bi bila spremna provoditi primjeran život te uz gajenje molitve baviti se i apostolatom. Da ostvari tu namisao, vratio se g. 1523. u Rim, gdje mu se pridružiše kao prvi suradnici Giampietro Carafa, biskup u Chietiju, te budući papa Pavao IV., Bonifacije Colli i Pavao Consiglieri. Novi red breveom od 23. lipnja 1524. odobrio je papa Klement VII. Njegovi su se prvi članovi odrekli najprije svojih nadarbina, a zatim 14. rujna iste godine na blagdan Uzvišenja svetog Križa u bazilici Sv. Petra položili svečane zavjete na ruke mons. Bonciana, biskupa iz Caserte, te papina delegata do daljnjega. I tako se rodio novi tip redovnika, regularni klerici, a prozvaše se teatinci. Prvi im je poglavar bio ne Kajetan, već Giampietro Carafa, biskup Chietija, koji se latinski kaže Theates, pa otuda i ime novih redovnika teatinci. Taj je pojam onda značio biti pobožan, ispravan i strog redovnik, vjeran dužnostima, savjestan, revan i točan u svemu.
Sveti Kajetan je duhovni život definirao kao radost, »pravu i neprocjenjivu radost, po kojoj se čovjek kršćanin u svemu dušom i tijelom suobličuje Isusu Kristu.« To suobličenje je jedina želja njegova života. Za Kajetana nasljedovati Krista znači nasljedovati ga raspetoga. I onda se kao i danas mnogo raspravljalo o obnovi Crkve, stvarale su se za tu obnovu mnoge teorije tako da su ljudi bili već umorni od svega toga. Teatinci sa svojim duhovnim programom nasljedovanja Krista raspetoga zahvaćali su u ono bitno, bez čega nema i ne može biti obnove.
Kajetan je ponavljao: »Duše se ne čiste u osjećajnoj već u djelotvornoj ljubavi.« Tim je htio naglasiti da jedino samozataja i nošenje križa, povezani žarom ljubavi, donose pravi život i obnovu. Kajetan je djelovao u Veneciji, Veroni, a onda dulje vremena u Napulju. U tom je gradu sa svojim redovnicima nastojao odgajati kršćanski puk čestim primanjem sakramenata i tako je u XVI. stoljeću postao jedan od prvih promicatelja česte svete pričesti. Uz to je radio mnogo na socijalnom zbrinjavanju bolesnika.
Kajetan je umro u Napulju 7 kolovoza 1547. Tijelo mu se časti u crkvi San Paolo Maggiore, u kapeli zvanoj Soccorpo. Blaženim ga je proglasio 8. listopada 1629. Urban VIII., a svetim 12. travnja 1671. Klement X. Njegov suvremenik i subrat u redovničkom životu Erasmo Danese da Gaeta ovako je ocrtao njegov portret: »Bio je osrednjega stasa, više visok nego nizak, lice mu je bilo okruglo s lijepim očima i usnama punim blagosti.«
Papa Pio XII. označio je sv. Kajetana kao »vatrenog apostola božanske ljubavi te značajnog pobornika kršćanskoga milosrđa«.
prigorski.hr/sveci.net