Posljednjih godina svjedoci smo brojnih odlazaka, osobito mladih iz Hrvatske “trbuhom za kruhom” u inozemstvo. Međutim, dio mlađe populacije okušalo je svoju sreću i na kruzerima kao dio osoblja. O tom iskustvu, životu na brodu i o izazovima ovog posla razgovarali smo sa Križevčaninom Vedranom Stipićem.
Za početak našeg razgovora, klasično pitanje. Kako je sve počelo?
Vidio sam da je bilo ekipe koja je bila na brodu i da su bili zadovoljni s viđenim, ali i zaradom, pa sam i ja odlučio probati. Javio sam se u Zagreb i za mjesec i pola dana javili su mi se i ponudili mi ugovor i tada sam sebi kažem ‘Idem probat’. Krenuo sam od najniže pozicije i već nakon odrađenog prvog ugovora bio sam promaknut. Na tom prvom putovanju obišao sam cijelu Europu, od Turske do Portugala. Potom sam išao na Karibe, bio sam u Miamiu u SAD-u i na azijskom kontinentu.
Za početak takvoga posla uvijek je potrebna i neka financijska podloga, smije li se znati o kojoj svoti novca je riječ.
Oni koji su pričali o neki svotama od 15 do 20 tisuća kuna to baš i nije tako. Ja sam s nekih, sad ne znam točno, ali manje od 10 tisuća kuna sam upao u tu priču. Dakle, tu je i cijena avionske karte, liječničkog, vize za koju kompanija vraća novac.
Prvo putovanje.
Krenuo sam avionom iz Zagreba do Splita i dalje do Rima. U Rimu sam odsjeo u hotelu Garden inn, čije troškove pokriva kompanija, i tu dobivaš cimera s kojim ćeš i kasnije raditi. Drugi dan se ukrcavaš na brod, rješavaš papirologiju i kreće putovanje. Međutim, prije nego uopće počneš raditi slijedi 10-dnevni trening na kojem te uče o sigurnosti i općenito o radu na brodu.
Dakle, prvo to desetodnevno putovanje je zapravo praksa?
Pa da, ali mi navečer poslužujemo gosti i radimo, a svako jutro imamo te treninge obuke. Nakon toga prvog putovanja sve postaje lakše.
Kakvo je radno vrijeme?
Može se raditi jutro i večer, odnosno doručak i večera ili ručak i večera. A može se raditi i dupla smjena odnosno doručak, ručak i večera. Ako dobiješ slobodan dan to onda znači da ne radiš doručak i ručak, nego samo radiš večeru. Za večeru svi moramo biti na radnom mjestu.
Prvi ugovor si odradio, koliko sam shvatio samo u Europi, a kako si onda otišao prema američkom kontinentu?
Sve ovisi o ugovoru. Srpanj, kolovoz, rujan i do polovice listopada te kompanije su na području Europe. Dakle, sezona se gleda u vremenu kad je u Europi ljeto, jer brodovi kompanije putuju u svim pravcima svijeta. Znači, kada je u Europi zima, onda se mahom ide prema Aziji kroz Sueski kanal, drugi pak idu po Americi uz zapadnu obalu po cijelom Atlantiku, a u tom pravcu se kreće iz Tenerifea.
Je li težak život na brodu?
Svaki početak je težak, pa tako i ovaj. Sve je lakše uz odličnu ekipu. Naime, moj prvi ugovor, dakle prva tri mjeseca, nije bilo boljih ljudi od onih koji su to već sve prošli i uz takvu podršku lako je onda prebroditi početnu krizu i brzo se adaptirati na takav način života.
Jesi li upao kada u neko nevrijeme i oluje?
Ne. To se prati radarski, pa se onda putevi u pravcu oluja izbjegavaju. Ima toga, ali u ovih nekoliko godina koliko ja radim nisam imao takvo iskustvo.
Tko ti je bio prvi cimer? Kakvi su bili međusobni odnosi?
Prvi cimer mi je bio Ukrajinac. Prvo je pitanje uvijek od kuda si i kakav ti je ugovor i koji ti je to ugovor. U početku su one standarde priče, kako je bilo na poslu, što si radio, što si radio prije broda i sl. Uglavnom osobne priče. Isto tako, dogovaramo se možeš li nekoga dopeljati u kabinu ili ne, kako regulirati takve stvari (smijeh). Po tome su najbolji Azijati. Oni su ovako dosta familijarni ljudi i oni tu dolaze raditi, jesti i spavati.
A ima li kakvih intimnih veza s gostima/gošćama?
To nije dozvoljeno. Ako te netko ulovi ili prijavi, pakiraš se i ideš doma.
Postoji li segregacija osoblja?
Posao je posao. To je prvo. Kad posao završi svi se nalazimo u tzv. crew bar odnosno svojevrsnom disku za osoblje, gdje smo mi svi skupa i nema nikakve razlike među nama. Mi si možemo biti i najbolji kolege na poslu, ali ako dođe do propusta i sl. dobit ćeš ili ću ti dati opomenu. Van toga svi smo jednaki. Međutim, postoje određene grupacije po nacionalnosti, što je i logično na neki način. Postoje i određene grupacije po području posla kojim se bavite, ali nema neke „zle krvi“ među nama.
Je li plaća fiksna plus napojnice ili je napojnica uračunata u posao?
Plaća nije fiksna. Dakle, kada dobiješ plaću u njoj je navedeno što je u nju uključeno. Plaća je otprilike 900 dolara, što zvuči malo. Međutim, ti na svako piće, na svaki prodani artikl koji si prodao je 18 posto dodatka na cijenu artikla. Dakle, prodaš piće za 5 dolara i na tih 5 dolara ide 18 posto i to ide kompaniji, a od ukupne cijene artikla tebi ide 1 posto. Računica je jednostavna, što više pića prodaš to više para zarađuješ.
Kako se kreću cijene pića na brodu?
Prvo, na brodu nema novaca. Na brodu su samo kartice, koje se koriste na način kao i ove kartice kojima se mi služimo gotovo svakodnevno. Uzimate određeni paket npr. Najosnovniji iznosi oko 50 dolara dnevno i dodate 10 dana i na tu cijenu ide tih 18 posto. Primjerice cijena piva je 6 dolara u osnovnom paketu. Ima i premium paket u kojem su piva po 9 dolara. Dakle, cijene variraju ovisno o paketu kojeg uzimate kada dogovarate krstarenje.
Možeš li izdvojiti najugodnije i najneugodnije iskustvo?
Najugodnija iskustva su na krstarenju Mediteranom, jer su ona i najskuplja. Ta krstarenja od 8 dana u prosjeku koštaju 2000 dolara. Što se tiče gostiju, Europljani su daleko najbolji gosti, jer u principu znaju što hoću i daleko više od drugih cijene radnika. To pričam kada se radi o sezonom krstarenju. Recimo, van sezone se putuje u Aziju i tamo su duplo jeftinija putovanja, ali ljudi su daleko „nekulturniji“, jer on bi za malo novaca htio jako puno. Tako da su Azijati jako „teški“, dakle naporni gosti, a mogao bih čak reći i da su Britanci. Stvarno opravdavaju svoju ulogu najarogantnijih ljudi. Međutim, imam pozitivno iskustvo s Amerikancima. Bilo je to na putovanju Atena – Jeruzalem – Atena.
A kakva su iskustva s gostima pojedinačno?
Jedna gospođa dobije sve. I znate kako to ide s biftekom, ako ga želite drugačije pripremljeno onda se posebno mora naglasiti kako pečen želite. Žena je naručila određeni biftek i ja joj donesem taj koji je naručila. Kaže ona meni ‘to nije to’. A ja uvijek tražim od gosta da preda mnom prereže meso da pa da se zajedno uvjerimo da je to u redu. Dakle, gospođa prereže i kaže, ‘ah to je to, dobro je’. Ja odem dalje svojim poslom i začas ona digne ruku. Reko u čemu je problem, kaže ona. ‘ja to nisam naručila’. Pitam je neka mi kaže što ona hoće i zatraži ona „menu“. Naruči ona isti odrezak, samo se drugačije zove i drugačije servira. Ja joj donesem i ona opet kaže da to nije to, da to nije naručila da je previše sirovo. Odem ja u kuhinju i kažem kuharu i ‘daj malo jače zapeći’. Opet mi zajedno pogledamo odrezak i ona kaže kako je sve u redu.
Nakon nekog vremena ona opet digne ruku i kaže kako bi ona uz to hren. I ja joj donesem hren i ona u međuvremenu pola toga pojede. Bila je napokon zadovoljna, ali je napomenula kako nije bilo salate i da smo mogli dati krumpira. A pitao sam je iks puta jel je sve ok. Međutim, to nije sve. Uz stvarno veliku ponudu deserta, njoj se nije svidjela niti jedna kombinacija niti jedna vrsta deserta. Odem ja menadžeru i kažem kako se njoj od ponuđenoga ništa ne sviđa. Kaže mi menadžer neka joj odnesem kartu s desertima koji ne sadrže gluten. Naruči ona mus od čokolade. Reko još bolje. Ja joj donesem i ne bi vjerovali, već je ruka u zraku. Poludel sam. Kaže ona da ovo niš ne valja i da nema nikakvog okusa. Budući da je to posebno za ove bez glutena i koje kakvih stvari. I nekak sam uspio tu večeru privesti kraju. I da zaključimo priču. Bila je iz Britanije.
Jel bi mogao možda nabrojiti gdje si sve do sada bio?
Karipsko otočje sam obišao cijelo, Maldivi, Kostarika, Meksiko, Belize, Kolumbija, SAD (Miami), Grčka, Španjolska, Gibraltar, Portugal, Turska, Izrael, Singapur, prolazio sam kroz Sueski kanal, a to mi je bio poseban doživljaj, jer smo imali posebnu vojsku koja nas je štitila od potencijalnih napadača, osobito tamo u području oko Somalije. Idemo dalje. Bio sam u Jordanu, tamo sam bio u antičkom gradu Petri. Bio sam u Abu Dabiju, Dubaiju, Omanu, u Indiji u četiri grada, Šri Lanka.
Je li Dubai tako impresivan kako pričaju?
Jest. Stvarno je grad kao iz priče. U tih 10ak puta koliko sam puta tamo bio nisam uspio sve vidjeti. Jako su prijazni i prema tebi se odnose kao prema gostu. Stvarno grad koji trebate doživjeti!
Nakon što si sada obišao dosta toga po svijetu i stekao svakakva iskustva, da li nekako više cijeniš svoju rodnu zemlju, svoju domovinu, tj. gledaš li je sada ipak drugačijim očima?
Iskreno da, promijenio se malo pogled prema Hrvatskoj. Ipak kada se vratiš i sletiš u Hrvatsku probudi se onaj posebna osjećaj ‘Doma sam!’. Čovjeku se nekako promijeni percepcija te materijalne vrijednosti.
Na kraju krajeva, može li se na brodu zaraditi?
Može, ali sa s moje strane gledano, ne bih to preporučio odnosno preporučio bih onima koji su se spremni odreći svega što imaju doma i primiti jednog novoga života. Dakle, ja sam odlučio da idem probati i gotovo. Mene nitko nije na to tjerao. Ako mi se neće svidjeti vratit ću se. Dođeš, vidiš da je teško. Znači, čovjek se mora u principu sam sa sobom dogovoriti i sam sa sobom raspraviti što on hoće. Ovo što sam ja vidio to ne vrijedi sve te novce.
Nakon sve vraćaš li se na brod?
Još nisam odlučio. Postoji mogućnost i da ostanem ovdje.
prigorski.hr
Foto: Vedran Stipić