Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Zacijelo smo ponekad čuli frazu ‘Poniženje u Canossi’, to jest da je netko prošao svoju Canossu. Canossa je postala sinonim za duboko poniženje koje pojedinac mora proći, a sve je počelo sa sukobom njemačkog kralja i rimsko-njemačkog cara Henrika IV. i pape Grgura VII.
U početku kršćanstva svi su pape redom bili sveci, a većina njih i mučenici. Kao glava ‘subverzivne sekte’ kršćana, papa je bio najtraženija osoba, neprijatelj broj jedan, Rimskog carstva. Međutim, poslije Milanskog edikta, a posebno kroz jačanje crkvenog autoriteta i nasuprot svjetovnih vladara, pape više nisu bili tako sveti, rado su se uplitali u svjetovnu vlast, a počeli su uživati i svjetovna dobra. Istovremeno, svjetovni su se vladari izravno uplitali u crkvene poslove, nametali svoje ljude za biskupe, a najmoćnijim vladarima nije bilo strano uplesti se i u izbor papa. Iz toga redovito su se rađali sukobi, iz kojih su, barem u ranijim stoljećima redovito pape izlazili kao pobjednici. Jedna od takvih sukoba bio je sukob pape Grgura VII. i njemačkog kralja (kasnijeg cara) Henrika IV.
Papa Grgur VII. (1073. – 1085.), odlučnim je reformama želio stati na kraj svjetovnom uplitanju u uvođenje prelata i uplitanje u crkvenu hijerarhiju. Kako se Henrik na to nije obazirao, te je nastavilo instalirati crkvene službe u svom interesu, papa mu je 1076. izravno zaprijetio izopćenjem, što je i uslijedilo. Biti izopćen iz Crkve, u 11. je stoljeću, prije luteranske Reforme, bilo isto što i početi služiti pakao na zemlji. Pripadnost crkvi i slijepa poslušnost vjerskom poglavaru podrazumijevala se, opcije nije bilo.
Papa Grgur VII. (1073. – 1085.)
Tako su se, po izopćenju, od Henrika odmah okrenuli svi njegovi vazali, a neprijatelji su bili spremni jednostavno razgrabiti njegovu državu. Papa je u svojoj odluci dao kratak rok raskolniku da se pokori, klekne pred njega i traži oprost. To je bilo jedino što je Henriku preostalo, te je on, nakon uzaludnog pokušaja da složi antipapinsku koaliciju, ipak popustio. 25. siječnja 1077. došao je pred talijansku utvrdu Canossu, gdje ga je papa očekivao. Bila je zima i snijeg, Henrik je pokorno kleknuo pred vrata u snijeg i očekivao papu da ga primi. Papa je dozvolio da se vrata grada otvore tek 28. siječnja, nakon što je kralj tri dana i noći čekao klečeći u snijegu. Papa je podigao anatemu (prokletstvo), a poniženje u Canossi ušlo je u svakodnevni žargon za nezamislivo poniženje koje netko mora podnijeti.
Henrik nije oprostio poniženje, već sljedeće godine obnovio je sukob s papom, štoviše, održao sinodu na kojoj je izabrao protupapu Klementa III., te papu prognao iz Rima. Iako Henrikov udar nije u potpunosti uspio, te pontifikat njegovog pretendenta nije zaživio, niti papa Grgur nije pobijedio. Nije se uspio vratiti u Rim, te je 25. svibnja 1085. umro u progonstvu u Salernu. Zbog žestoke i ustrajne borbe za autoritet crkve i pape proglašen je svetim, a spomendan mu je dan smrti, danas, 25. svibnja.