Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Koncept svetaca zaštitnika pojavljuje se relativno kasno, budući je bio ovisan o učenju Crkve o ‘blaženoj viziji’. Blažena vizija bila je prijeporno pitanje, koje se svodilo na dvojbu da li blaženi pokojnici odmah nakon smrti doživljavaju potpuno jedinstvo s Bogom, ‘blaženu viziju’, ili se to događa tek nakon Posljednjeg suda. U vrijeme razvoja hodočašća, u srednjem vijeku bilo je ovo i vrhunsko strateško pitanje, jer bi negiranje blažene vizije odmah nakon smrti značilo da je besmisleno moliti se svecima, hodočastiti i darivati svetišta. Međutim, ako jedinstvo u blaženstvu nastupa odmah nakon smrti, tada su sveci kadri naše molitve prenijeti odmah Bogu i zauzimati se za nas.
Za trgovišta na ‘Mliječnom putu’ (hodočasnički put za Santiago da Compostela), bilo je to strateško pitanje, jer su uglavnom živjeli od prometa hodočasnika. Veliki protivnik blažene vizije ‘odmah’ bio je papa Ivan XXII., koji je svojim učenjem unio pometnju i tjeskobu među gradove i krajeve koji su imali svoje ekonomske razloge. Tek na samrti, pod pritiskom, 1334. godine, papa je odustao od svoje doktrine i priznao ‘…da se duše odijeljene od tijela i potpuno pročišćene nalaze na nebu, u raju s Anđelima i s Isusom Kristom, i da one vide Boga u njegovoj božanskoj biti. razgovijetno i licem u lice.’
Kada je ipak prihvaćena blažena vizija u trenu smrti bez odgađanja, sveci više nisu bili samo uzor na putu spasenja, primjer za oponašanje, nego i aktivni i korisni posrednici molitvama. Već prema podacima iz života pojedinog od njih ljudi se počinju u specifičnim situacijama utjecati na pomoć jednom ili drugom. Takvoj praksi latentno prethodi paganska mnogobožačka praksa da su pojedini bogovi šarenih panteona zaduženi za različita područja života.
Zanimljivo je, usred današnjeg našeg okruženja, malo prelistati kojim se svecima i zašto obraćamo kada smo suočeni sa masovnim ugrozama, katastrofama, pošastima, gladnim godinama i slično. U tu smo svrhu malo prelistali hagiografije, kalendare, ikonografije i uočili da pojedini sveci svoju veliku popularnost duguju upravo činjenici da štite od nekih stalno prisutnih ugroza.
Gotovo da nema srednjoeuropskog grada koji nema istaknuta javna kultna obilježja, kao i crkve, odnosno oltare posvećene svetom FLORIJANU. Njegova služba nebeskog vatrogasca zabilježena je tek od 15. stoljeća, te nije do kraja razjašnjena, budući je sam svetac usmrćen utapanjem. Postoji pretpostavka da je veza uspostavljena putem vode, odnosno njegovog neizostavnog kablića vode kojom gasi vatru. Bio je ranokršćanski rimski vojnik, te ga se prikazuje u vojničkoj odori, a nakon mučenja utopljen je u Ennsu sa mlinskim kamenom oko vrata. Kult mu je najrašireniji u rodnoj Austriji.
Stalni su pratioci svetog Florijana IVAN i PAVAO, dva rimska vojnika, mučeni u Rimu. Prema predaji bili su braća, te se pojavljuju zajedno, najčešće kao pratioci svetog Florijana na njegovim oltarima. Zaštitnici su protiv oluja, nevremena i udara groma, koji je čest uzrok požara. U ovom posljednjem vidimo jasnu poveznicu svetaca sa Florijanom. Zaštitnica od groma, pored njih je i popularna djevica sveta BARBARA, čijeg je mučitelja, oca koji joj je odrubio glavu, ubio grom.
U gotovo svim se gradovima pored Florijana obilježava i sveti ROK. Sveti Rok zaštitnik je od kuge, a tu je poveznica jasna. Sveti je Rok, naime, njegovao kužne bolesnike, te i sam obolio od kuge. U mnogim ćemo gradovima vidjeti kipove svetog Roka na javnom štovanju, samostalno ili pored drugih svetaca, Florijana, Jurja, Nepomuka… U Ludbregu na pilu (stupu) Presvetog Trojstva, lijevo i desno nalaze se Florijan i Rok.
Pratioci svetog Roka su FABIJAN i SEBASTIJAN, također zaštitnici od kuge. Ova se dva sveca često prikazuju u paru, te se u molitvama protiv kuge u Hrvatskom primorju prizivaju u paru, mada u životu nisu bili u dodiru.
Nesreće popu požara, raznih pošasti, pa i poplava, bile su u životu ljudi stalno prisutne, te je kult zaštitnika bio raširen. Također, u svim je ovim slučajevima čovjek mogao djelovati donekle preventivno, pa su često nakon požara slijedili građevinski propisi koji bi umanjili mogućnost ponavljanja katastrofa. No ona strašna nesreća koja dolazi iz zemlje, potpuno nenadano, bio je potres. Tu je čovjek bio izručen na milost i nemilost nečemu na što nije mogao nikako utjecati. Stoga iznenađuje da nije snažnije razvijen model sveca zaštitnika.
Tako na primjer, kada se u Dubrovniku 1520. dogodio težak potres sa relativno blagim posljedicama, Dubrovčani se nisu obratili nekom određenom svecu zaštitniku, nego grade crkvu posvećenu Uzašašću, odnosno Sveti Spas. Nakon ‘velike trešnje’ 1667., u Dubrovniku se uvodi kult svetog EMIDIJA, zaštitnika od potresa. Malo poznati talijanski biskup mučenik iz ranokršćanskih vremena ila neznatno razvijen kult u srazmjeru sa vleičinom katastrofa od kojih štiti.
Spomenimo na kraju i svetu STEFANU KORONU, koju se ovih dana često spominje kao sveticu zaštitnicu od epidemija. Svakako zvuči intrigantno. Međutim, hagiografije, koje sam uspio pronaći, koje su pisane prije posljednjih događaja, mučenicu Koronu iz 2. stoljeća kao zaštitnicu mnogo prozaičnijih područja života, poput igara na sreću, financijskih dobitaka i kopača blaga! No, kako su svi ovi odnosi sa svecima zaštitnicima ipak prvenstveno konvencija, nema nikakvog razloga da se svetu Koronu ne zaziva u aktualnoj situaciji. A kad sve završi, sjetite je se kada uplaćujete lutriju!