Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima.
Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270. Sveti Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.
On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti. Želimo li upoznati lik svetoga kralja Ljudevita onda će nam u tome najbolje pomoći Jean de Joinville, koji je napisao knjigu Sveti Ljudevit, kralj Francuske. Kad je sir Jean de Joinville (1224–1317) napunio 19 godina života, stupio je u službu šampanjskoga grofa. Nakon što je u tridesetoj godini ozdravio od neke teške bolseti, zavjetovao se da će krenuti u oslobođenje Svetoga groba te s tom nakanom godine 1248. krene u Sedmi križarski rat. No stigavši u Svetu zemlju, nakon prvih uspjeha zaredaju nesreće. Najprije mu kuga i glad desetkuje vojsku,a zatim 1250. kod Mansuratha doživljava teški poraz. Tu oboljeva od teške dizenterije i spašene je velikom otkupninom. Nepokolebljiv u nakani da ostvari svoj stari zavjet 1270. poveo je Osmu križarsku vojnu. Najprije je krenuo na Tunis. Zadesila ga je još veća epidemija kuge od koje je i sam obolio i 25. kolovoza 1270. umro. Od Crkve je proglašen zaštitnikom od svih oblika tuberkuloze.
Kasnije se i on ukrca za križarsku vojnu na kojoj je susreo sv. Ljudevita te postao njegov pouzdanik i prijatelj.
Bio je on čovjek koji je više volio pero i knjigu nego sablju i rat pa je nakon prvoga kraljeva križarskoga pohoda ostao na njegovu dvoru u krugu najbližih ukućana. Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa Lijepoga, Joinville se g. 1305. latio pera da napiše svoje uspomene. I tako je nastalo njegovo vrijedno djelo, jedno od prvih na francuskom jeziku, koje se smatra remekdjelom srednjovjekovne literature. Pisano je jednostavnim i živahnim stilom, obiluje iskrenim i prostodušnim razmišljanjem. U njemu pisac prirođenim čarom opisuje lik velikog kršćanina, sv. Ljudevita kralja, njegovu ljubav prema Bogu, nježnost prema narodu i hrabrost u ratu. Evo, barem malenkosti iz toga djela!
»Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. Ljubav što ju je imao prema svome narodu očituje se u onome što je rekao svome najstarijem sinu.« I sada Joinville navodi taj lijepi tekst. »Sine, molim te da ljubiš narod svoga kraljevstva. Ja bih, uistinu, više volio da jedan Škot dobro i pošteno vlada nad narodom, nego da ti pred očima sviju zlo vladaš.« I Joinville dalje nastavlja: »Sveti je čovjek toliko ljubio istinu da ni Saracene nije htio prevariti u onome što im je obećao.
U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti. Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put sam vidio kako im sam reže kruh i daje piti. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan.
U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti.
I tako možemo reći da je bio sretniji od Tita, rimskoga cara, o kojem stari spisi pripovijedaju da bi se jako žalostio i bio zbunjen u onaj dan kad nije učinio nijedno dobro djelo.« Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje. On kaže: »Toliko bih želio nositi ime ’čestit čovjek – poštenjačina’, uz uvjet da to zaista i budem, jer je ime poštenjakovića tako veliko i dobro da već samo izgovaranje toga napunja usta.« Za Ljudevita je poštenjaković čovjek u kome vlada ljudska uravnoteženost, kod koga je svaka stvar na svome mjestu, koji služi Bogu i bližnjemu, kod koga se pobožnost i vladanje stapa u skladnu cjelinu, koji se zna držati nad svim i u sreći i u nesreći. Takvo nešto može se postići jedino uz duh vjere i pobožnosti, a kralj je upravo iz svoje povezanosti s Bogom crpio onaj čudesni mir i uravnoteženost, čime bijaše prožeta sva njegova osoba.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. I sam bi sa svojim kapelanom recitirao psalme i himne. Časoslov bi na pobudu svima molio i na putovanju. Svaki dan bi pribivao dvjema misama: tihoj, rano ujutro, u korist duša preminulih te pjevanoj, koja bi bila kasnije. Ono što je svome sinu preporučivao i sam je činio. »Moli Boga srcem i ustima, osobito za vrijeme mise u času pretvorbe!« Bogoslužju bi kralj pridodavao i duge privatne molitve koje bi sam molio klečeći na klecalu. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu.
Činio je to s najvećim poštovanjem. Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu. Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete. Njegova duhovna oporuka sinu najbolje nam govori u kakvom je duhu odgajao svoju djecu. Čujmo je! »Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom.
Bez toga, naime, nema spasenja. Sine, od svega se trebaš čuvati što znaš da se Bogu ne sviđa, to znači od svakog smrtnog grijeha, tako da radije moraš dati da te muče svakovrsnim mučenjem nego da počiniš smrtni grijeh. Osim toga, ako ti Gospodin pripusti neku poteškoću, blago je i sa zahvaljivanjem podnesi. Misli da je to za tvoje dobro i da si je, možda, zaslužio. K tome, ako te Gospodin podari bilo kakvim blagostanjem, moraš ponizno zahvaliti, bojeći se da ne postaneš lošiji zbog isprazne slave ili na koji drugi način. Boga ne smiješ napadati ili vrijeđati u njegovim darovima. Rado i pobožno slušaj crkvenu službu. Dok si u crkvi, ne gledaj naokolo rastreseno i ne govori ispraznosti, nego moli Gospodina pobožno ustima ili razmatrajući u srcu. Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća.
Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe. Budi odan i poslušan našoj majci Rimskoj crkvi i vrhovnom svećeniku kao duhovnom ocu. Nastoj da se iz tvoje zemlje ukloni svaki grijeh, nadasve pak bogohulstvo i krivovjera. Predragi sine, na kraju te blagoslivljem svim blagoslovom što ga odani otac može podijeliti sinu. Nek te cijelo Trojstvo i svi sveti čuvaju od svakog zla. Dao ti Bog milost da vršiš njegovu volju te ga služiš i častiš. Na taj ćemo način poslije ovoga života dospjeti skupa k njemu da ga gledamo, ljubimo i slavimo bez kraja. Amen.« I kraljevo pismo kćerki Izabeli odaje oca, brižnog odgojitelja. »Svojoj predragoj kćerki Izabeli, navarskoj kraljici, pozdrav i očeva ljubav!
Draga kćerko, jer mislim da ćeš zbog ljubavi prema meni od mene primiti ovo drage volje i radije nego od ikoga drugoga, došao sam na pomisao da ti svojom rukom napišem nekoliko pouka. Poučavam te da ljubiš našega Gospodina Boga svim svojim srcem i svom svojom snagom: jer bez toga ne može vrijediti nijedna stvar, ne može se dobro ljubiti nijedna stvar, a ni pravo ni korisno. Gospodin je onaj kome sve stvorenje može reći: ’Gospodine, ti si Bog moj, komu nisu potrebna moja dobra.’ Gospodin je onaj koji je poslao na zemlju svoga blagoslovljenoga Sina i žrtvovao ga u smrt da nas oslobodi od smrti pakla. Ako ga ljubiš, ti ćeš imati koristi od toga. Stvor koji svoju ljubav drugome daje, a ne njemu, na krivom je putu. Način je na koji moramo ljubiti Boga, da ga ljubimo bez mjere. On je zaslužio da ga ljubimo jer on nas je prvi ljubio.
Htio bih da znaš razmišljati o djelima što ih je blagoslovljeni Božji Sin učinio za naše otkupljenje. Imaj veliku želju da mu se svidiš i brižno nastoj kloniti se svih stvari koje bi mu se mogle ne svidjeti. Draga kćeri, ako te progoni bolest, podnosi to drage volje i zahvaljuj Bogu, jer ti je vjerovati da ti on to šalje za tvoje dobro. Ako pak imaš sreću tjelesnoga zdravlja ili što drugo, opet ponizno zahvaljuj Gospodinu. Čuvaj se da tobom ne ovlada oholost ili koja druga opačina!… Ako ti je što teško u srcu, reci to svom ispovjedniku ili drugoj čestitoj osobi! Prema ljudima imaj dobro srce, rado pomaži dijeleći milostinju. Pomaži i one koji su radi Gospodina odabrali siromaštvo. Pazi da budeš savršena u svakom dobru pa da oni koji te vide ili čuju o tebi govoriti, budu potaknuti tvojim dobrim primjerom.
Čini mi se kako nije dobro da imaš odviše odjeće i nakita, tobože prema svome staležu. Baš obratno od toga, bit će bolje ako mjesto toga budeš davala milostinju. Nemoj trošiti odviše vremena i brige da se ukrasiš i čuvaj se pretjeranosti u nakitu. U tome je bolje manje nego više…« Sveti je Ljudevit bio i veliki prijatelj prosjačkih redova: franjevaca i dominikanaca. Pomagao im je da dođu u Pariz. Dominikanci su u ulici sv. Jakova otvorili svoj glasoviti samostan i školu, koju su pohađali Sv. Albert Veliki i Sv. Toma Akvinski. Uz svetog Ljudevita vezana je i gradnja glasovite SainteChapelle, toga ogromnog staklenog kovčega – tako je nazivaju zbog mnogih vitraja – sagrađene u najčistijem gotičkom stilu, a koja je služila kao relikvijar Kristovoj trnovoj kruni.
Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.
izvor: sveci.net