Sveti je Egidije svetac za kojega, kao i za mnoge druge svece Katoličke Crkve, ne možemo sa sigurnošću tvrditi što je stvaran dio njegove biografije, a što je rezultat srednjovjekovnih kićenja i dodavanja egzotičnih i teže razumljivih elelemenata. Unatoč tome, nikada ne treba smetnuti s uma kako su te srednjovjekovne legende, koje su svecima pridavale neobične i nadnaravne moći, uzdižući ih visoko iznad ostalih smrtnika, imale pedagoški cilj poticanja vjernika na nasljedovanje tih velikana Crkve u svetosti, te da je takav model bitno pridonosio općoj pobožnosti.

Iako o svetom Egidiju, dakle, nemamo puno sigurnih podataka, nema sumnje kako je on bio povijesna osoba koja je svojim životom predanja Bogu nadahnjivala druge. Njega ubrajamo među četrnaest svetih pomoćnika, odnosno skupine svetaca kojima se vjerni puk obraća moleći zaštitu od bolesti i svake nevolje, a iako od kraja do kraja i od vremena do vremena varira ne samo njihov broj, nego i imena, najčešće se među njima nabrajaju tri svetice i jedanaest svetaca. Poimence to su: sv. Margareta, sv. Barbara i sv. Katarina Aleksandrijska, zatim, uz sv. Egidija, sv. Akacije, sv. Blaž, sv. Kristofor, sv. Cirijak, sv. Dionizije, sv. Erazmo, sv. Eustahije, sv. Vid, sv. Juraj i sv. Pantaleon. Njihovo je zajedničko štovanje bilo vrlo rašireno kroz nekoliko stoljeća, počevši od 15., u vremenima kada su velike bolesti, potresi, poplave i druge nevolje vrlo često znale desetkovati cijele gradove i države.

U tom je smislu razumljivo kako je štovanje svetoga Egidija danas bitno manje rašireno, iako je on još uvijek vrlo čašćen svetac npr. u Belgiji, Francuskoj i Sloveniji, a i drugdje. S oživljavanjem interesa za pučku pobožnost, i sveti Egidije postaje u vjerničkom smislu sve popularniji.

Prema predaji, rođen je u Ateni polovicom 7. st., i to u bogatoj plemenitaškoj obitelji, no želja za nasljedovanjem Krista vodila ga je prema odbacivanju materijalne sigurnosti i usmjeravanju svojih snaga na brigu o siromašnima, ali na takav način da se i sam podvrgne siromaštvu i asketskom životu. Uputio se tako iz Grčke na hodočašće, da bi završio u Francuskoj i ondje, udaljen kojih petnaestak kilometara od južnofrancuskih gradova Nimesa i Arlesa živio kao pustinjak, provodeći teške oblike trapljenja koji su bili karakteristični za ono vrijeme, poput spavanja na podu, dugotrajnih, posebno noćnih molitava, strogih postova itd., a hranio se uglavnom divljim plodovima koje je pronalazio u šumi u kojoj se nastanio.

Iako to današnjem čovjeku može zvučati besmisleno, takvo odricanje od putenih i materijalnih užitaka otvorilo mu je srce bezgraničnom slavljenju Boga i učinilo ga poniznim, pozornim i zahvalnim na svemu što je dolazilo iz Božje ruke. U tom smislu provođenje pokore i askeze ne bi trebalo ni danas nipošto odbaciti i zanemariti, iako bi ih valjalo pročistiti od određenih negativnih natruha koje su znale pratiti takav oblik pobožnosti.

Predaja navodi kako je svetom Egidiju stalno društvo pravila jedna košuta, koja ga je i hranila svojim mlijekom, a upravo je ona odigrala i presudnu ulogu u svečevom životu. Naime, jednom je zgodom, bježeći pred kraljevim lovcima, košuta pobjegla u Egidijevu spilju, gdje mu se uplašena skutrila do nogu, a kad su lovci u toj huci pojurili za njom, nisu na vrijeme spazili Egidija, nego su ga slučajno nastrijelili u nogu. Da bi se iskupio zbog takve neopreznosti, tamošnji mu je kralj nudio različite beneficije i boravište na dvoru, ali je sveti Egidije odbijao svaku ponudu, ostajući ustrajan u svojem načinu nasljedovanja Krista u siromaštvu i pokori.

Ipak, pristao je da mu pomogne u gradnji samostana usred šume, a koji je kasnije, po francuskom nazivu za ime Egidije – Gilles, nazvan upravo tako – samostan Saint-Gilles ili Saint-Gilles-du-Gard. Ondje je okupio istomišljenike i osnovao monaški red koji se nadahnjivao na Pravilu sv. Benedikta. Umro je u dobi od oko 80 godina, a sahranjen je u opatiji koju je utemeljio. U ranijim vremenima, kada su hodočašća u udaljene krajeve bila uobičajena, njegov je grob bio vrlo važno hodočasničko mjesto, štoviše nezaobilazno za sve one koji su prolazili tim krajem kada bi išli u poznato španjolsko svetište Santiago de Compostela.

Spomendan mu se slavi 1. rujna, a štuje se kao zaštitnik dojilja, strjeličara, padavičara i trgovaca konjima, a posebno ga zazivaju oni koji su u strahu i koji podnose duševne tjeskobe. U ikonografiji ga najčešće prikazuju s košutom koja mu se skriva iza nogu ili kako mu se ukazuje anđeo dok slavi svetu misu.

izvor: vjeraidjela.com