Diploma na zidu ne znači da ste pametniji od bilo koga drugog. Točka. Skupa odjeća na Vama ne znači da ste ljepši. Točka. Vaše porijeklo iz akademski obrazovane obitelji ne znači da ste bolji od nekog iz radničke klase. Točka. Sram me što uopće moram ovo pisati. Točka. Ali moram… Jer još uvijek ima ljudi kojima gore navedeno nije jasno.

Oni misle da mogu ponižavati nekoga samo zato što je nižeg obrazovanja, slabijeg materijalnog statusa, ‘lošijeg’ porijekla ili ne znam što. Nađu razlog. Izmisle ga ako ga nema. Misle da time dokazuju da su jači, veći, bolji… Uvjereni su da imaju pravo na to. Jer oni su završili fakultet i pokupili svu pamet svijeta bubajući knjige na pamet i što bi sad netko drugi bio njima ravan.

Da ne bi bilo zabune, i ja sam ga završila. Ali ne mislim da mi to daje pravo da na bilo koji način smatram sebe boljom od bilo koga s osnovnom ili srednjom školom. Štoviše, čitam sad ovu zadnju rečenicu i čini mi se suludom, totalno apsurdnom. Zašto bi netko to pobogu radio?

OK, odaj sebi priznanje – napravio sam nešto dobro. Okači diplomu na zid i briši prašinu s nje svaki dan ako ti je toliko draga (moja je negdje u nekoj kutiji), ali za Boga miloga, ne smatraj se zbog toga većim od bilo koga drugog tko nema titulu.
Sjećam se davnih dana, kad sam valjda tek krenula na faks, jednog razgovora s obiteljskim prijateljima čiji je sin, moj vršnjak, također studirao. I ne sjećam se konteksta, ali sjećam se njegove rečenice ‘Nas dvoje smo ipak pametni, mi idemo na fakultet’.

I sjećam se da mi je jezik bio brži od mozga pa sam mu u sekundi odbrusila ‘Nije ti fakultet mjerilo pameti!’, na užas moje gospođe majke koja mi vjerojatno ni dan danas nije oprostila što sam uvrijedila obiteljske prijatelje i njihovog sina. Srećom, ‘pametni fakultetlija’ nije bio dovoljno pametan da između redova shvati što ga je snašlo.

Jedna vrlo draga osoba požalila mi se ovih dana kako doživljava poniženja od strane kolega, koji smatraju (ali samo smatraju) da znaju i mogu više od nje. Od otvorenog preispitivanja njenih mogućnosti do neskrivenih podsmjeha. Štoviše, doživjela sam ‘čast’ da to i vidim na svoje oči.

Drago mi je što imam godina i iskustva koliko imam. I što sam u toj nelijepoj sceni prepoznala frustraciju i nemoć, a ne stvarnu veličinu osobe koja vrijeđa. I što je jedina reakcija u mojoj glavi bila ‘Kako je meni nje žao’. Ne ‘žrtve’ ovog suludog napada. Nju ne žalim, jer nema razloga za to. Ona je pametna, sposobna i talentirana mlada osoba koja će kroz životne lekcije osnažiti i neće dopustiti da joj ovakvi likovi natjeraju suze na oči. S vremenom će dokazati da je sposobnija i, ne manje bitno, kvalitetnija osoba od njih. Pred njom je svjetla budućnost.

Žao mi je bilo napadača, jer koliko moraš biti jadan, frustriran i nesretan sam sa sobom da ti bude zadovoljstvo tlačiti i omalovažavati ljude oko sebe? Dizati sebe na pijedestal, na način da usput pregaziš koga god treba.
E to je jadno – kad imaš znanja, a umjesto da ga podijeliš i pomogneš nekome na putu prema gore, upireš prstom u one koji znaju manje. „Džaba vam diplome, moji sinovci… „
Dijana Kopjar Mucak, mag.nov.
Cat Media j.d.o.o.

prigorski.hr