ULICA IVANA JOSIPOVIĆA

‘Oprostite, možete li mi pomoći? Gdje je u Križevcima Ulica Ivana Josipovića?’

‘Josipovića? Onog predsjednika? On ima ulicu…?!’

‘Ma neee, župnika Josipovića.’

‘Župnika? To je onaj što će ga proglasiti svetim?’

‘Ne, župnik Ivan Josipović, iz 18 stoljeća, službovao je u Križevcima 1752. – 1759. Nije bilo većeg župnika u povijesti križevačke župe, niti značajnijega. Od prvog zabilježenog župnika Nikole iz 1326., pa među svima znanim i neznanim, vjerojatno niti jedan nije ostavio tako dubok trag svoje službe…’

U matičnim knjigama krštenih župe Kostajnica čitamo da je 31. srpnja 1719. kršten Joanes Joszipovich, sin Stjepana i Katarine. Odabrao je duhovnički poziv, a župnikom je postao u potkalničkom Miholcu 1746. godine. Šest godina kasnije dolazi na župu Svetog Križa u Križevce, gdje se zadržava od 1752. – 1763. U Križevcima započeo je pisati ‘Liber Memorabilium’, koja vjerojatno ranije nije u župi vođena.

Vrsni intelektualac i nadasve marljiv i poduzetan, prikupio je listine koje su se tada u župskom arhivu još nalazile, te od njih rekonstruirao povijest župe. Manjkavim podacima i oslanjanjem na predaju Josipović piše o nasranijim stoljećima u kojima se podaci, predaje i legende skladno isprepliću, ali o župnicima i događajima u župi od prve polovice 17. stoljeća podaci su podrobni i utemeljeni, tim više vrijedni što se temelje na ispravama koje su velikim dijelom kasnije izgubljene.

Najzanimljiviji dio njegove spomenice je onaj koji se odnosi na prvih sedam godina njegove službe u gradu do 1759. godine.

U ovom razdoblju Josipović piše opširnu kroniku događanja u Križevcima, župi, ali i čitavom Kraljevstvu, te uključuje mnoštvo događaja iz šireg europskog prostora. Za same Križevce ovo je jedno od najintenzivnijih razdoblja što se događaja tiče: 1752. ujedinjeni su Gornji i Donji grad, 1755. izbila je velika križevačka buna, najveća pučka buna poslije one Matije Gupca iz 1573. godine. 1757. – 1758., u Gradu se vodi posljednji vještičji proces u Hrvatskoj, onaj protiv Magde Logomer Herucine. U gradu intenzivni su sukobi između župe i franjevaca oko ingerencija, te oko dobara i nekretnina. Traju i sve izraženiji sukobi između vojne i civilne uprave, koji se također djelomično prelijevaju na sukob franjevaca – koji su obavljali dušobrižničku službu za vojsku – i župe Svetog Križa.

Josipovićevu kroniku njegovih križevačkih godina s pravom možemo usporediti sa onom mnogo poznatijom, Josipovićevog suvremenika Baltazara Krčelića, koja obuhvaća razdoblje 1748. – 1767. godine. Oba su se kroničara poznavala, štoviše, donekle su im se i ‘ukrstili putovi’. Tako kod Krčelića nalazimo zanimljive bilješke i o samom Josipoviću: Kada sam mu (biskupu Branjugu) naime za župu u Miholcu preporučivao svećenika Ivana Josipovića, najprije me ispitivao da li je revnostan, a zatim dodao ‘Čujem da je tamošnja crkva u bijednom stanju, a jao, pokojni me župnik nije nikad na to upozorio: zbog toga se jako žalostim.’  Na drugom mjestu, Krčelić donosi zgodu o tome kako je kraljica Marija Terezija od hrvatskog i ugarskog klera tražila da joj doniraju ili pozajme novce potrebne valjda za neki od ratova. Župnici i arhiđakonati različito su se odazvali pozivu, a Krčelić posebno napominje: Križevački župnik Ivan Josipović i župnik iz Kapele Pavao Vučetić, obojica iz Kalničkog arhiđakonata, izjaviše biskupu da oni i crkve njihove imaju novaca, ali da ih je zamjenik arhiđakona Antun Zlatarić uputio da to zataje. Kad su se zbrojili prikupljeni novci, ispalo je da je Kalnički arhiđakonat skupio višestruko manje od ostalih, čak i manjih arhiđakonata. Krčelić piše da se biskup toliko razbjesnio zbog toga da je prvog koji je progovorio, vrbovečkog župnika Lisa, nakanio fizički napasti, te su ga prisutni jedva spriječili u tome.

Josipovićeva je kronika pisana ponešto suhoparnije, objektivno distancirano, bez ovakvih sočnih detalja, uz donošenje prepisa mnogih važnih isprava. Najviše se posvećuje rješavanju odnosa između župe, franjevaca i vojne uprave, te križevačkoj buni 1755. Zanimljivo je da se niti jednom riječju ne osvrće na aferu koja je tresla grad tih godina, onu oko osude, pa poništenja osude ‘vještice’ Herucine.

Pošavši iz Križevaca na zagrebački Kaptol u kanoničku službu, Josipović je stekao mnoge službe i bio je jedna od najuglednijih prelata. Napredujući u službi stekao je i plemićki naslov, iako je rođen kao pučanin. Kao zagrebački kanonik, Josipović je povremeno bio rektor Hrvatskog kolegija u Beču, nosio je dužnost prepošta Čazmanksog kaptola, arhiđakona Gušćanskog i Svetačkog arhiđakonata. Josipović je umro u Zagrebu 5. rujna 1804., u dubokoj starosti od 85 godina. Pokopan je u Zagrebačkoj katedrali ‘pred oltarom Blažene Djevice’.

…

‘Aha, to je dakle bio župnik Josipović?! Zanimljivo… Ne, nema Vam u Gradu njegove ulice.’

Zašto?

Zdenko Balog/prigorski.hr