Ustavni sud odlučio je da istospolni partneri imaju pravo biti udomitelji. Zakon o udomiteljstvu mora se tumačiti tako da se nikome bez obzira na spolnu orjentaciju ne smije uskratiti to pravo.
Naime, kako je navedeno u odluci Suda, sedam predlagatelja i jedan podnositelj zahtjeva osporili su suglasnost s Ustavom članka 9. točke 3., članka 11. stavka 3. i članka 13. stavka 2. Zakona o udomiteljstvu zbog toga što su iz njihovog sadržaja izostavljene istospolno orijentirane osobe koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima.
Ustavni sud utvrdio je da osporene zakonske odredbe iz kojih je izostavljena (“prešućena”) određena društvena skupina proizvode generalne diskriminatorne učinke prema istospolnoorijentiranim osobama koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima, što je ustavnopravno neprihvatljivo.
Tako je Sud cijenio da diskriminatorne učinke nije moguće otkloniti odnosno nadomjestiti intervencijom Ustavnog suda u postojeći sadržaj zakona. Naime, Zakon o udomiteljstvu u cjelini ima legitiman cilj – zaštita interesa i dobrobiti socijalno ugroženih osoba – i u tom pogledu nije u nesuglasnosti s Ustavom. Puko ukidanje osporenih zakonskih odredaba dovelo bi do praznine u postojećem modelu javne usluge udomljavanja i izazvalo bi štetne posljedice za prava i interese korisnika udomiteljstva. Stoga, Ustavni sud nije prihvatio prijedloge i zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih članaka Zakona o udomiteljstvu.
Međutim, Ustavni sud zaključio je da su sudovi odnosno druga nadležna tijela koja u rješavanju pojedinačnih slučajeva neposredno odlučuju o pravima i obvezama građana dužni tumačiti i primjenjivati zakone u skladu s njihovim smislom i legitimnom svrhom te odluke donositi na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih izvora prava. U konkretnom slučaju to znači da su osporene zakonske odredbe dužni tumačiti i primjenjivati na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja, neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu.
Sažeto, podnositelji zahtjeva i predlagatelji smatraju da izostavljanje jedne skupine građana kao potencijalnih udomitelja odnosno korisnika udomiteljstva-istospolno orijentiranih osoba koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima – nije posljedica pukog zakonodavnog propusta već je, kako to proizlazi iz postupka predlaganja i donošenja zakona, riječ o svjesnom pravnopolitičkom odabiru. Stoga, iako im ništa nije izrijekom zabranjeno, nije im ni dozvoljeno, pa proizlazi da su jednostavno “prešućeni”.
Cijelu odluku Ustavnog suda možete pročitati OVDJE.