Mnogo je razloga zašto hrvatskim građanima ne može biti svejedno što se zbiva u domaćim političkim strankama, pogotovo onim najvećim – HDZ-u i SDP-u. Bez obzira jesu li sami članovi tih stranaka, nekih drugih ili nisu uopće stranački svrstani. U demokratskom pluralističkom društvu stranke su najčešće jedini instrument utjecaja njihove političke volje na institucije države. Za razliku od parlamentarnih, lokalnih ili predsjedničkih izbora, referendumi se održavaju razmjerno rijetko dok mehanizmi lobiranja za partikularne interese velikoj većini građana ostaju nedohvatljivi.
Ali koliko god izborni ciklusi bili redovni i važni u funkcioniranju demokracije, svjedoci smo da već neko vrijeme ne donose potrebnu otvorenost institucija i oslobađanje poduzetničkih i stvaralačkih potencijala nacije. Dapače, političke stranke, umjesto uloge promotora ljudi sa svježim idejama, značajno doprinose stagnaciji i retrogradnim procesima u hrvatskom društvu jer, između ostaloga, nameću poslušnost stranačkom vodstvu kao kriterij političkog opstanka i napredovanja.
Zbog toga sam uvjeren kako nova, prijeko potrebna razvojna platforma u Hrvatskoj nije moguća bez demonopolizacije vlasti u političkim strankama. U tom bi pogledu, recimo, predizbori za javne funkcije u strankama bili važan iskorak jer tako izabrani ljudi mogu s puno više legitimiteta kasnije obnašati javne funkcije na različitim razinama vlasti.
Ali i prije toga, demokratizacija stranaka kao dio daljnje demokratizacije hrvatskih političkih institucija podrazumjeva i osobnu odgovornost predsjednika stranaka u slučaju izbornog neuspjeha zbog evidentnog monopola pri sastavljanju lista i određivanju profila kampanja.
Kada je riječ o mojoj stranci – SDP-u – ova razmišljanja iznosim u trenutku između dvaju izbora, parlamentarnih i unutarstranačkih; prve smo izgubili u studenom prošle godine i to je odredilo naš trenutno oporbeni status; drugi izbori će se dogoditi u travnju i oni će odrediti ne samo kakav će biti SDP u budućnosti nego i kakva će biti buduća vlast u Hrvatskoj.
Uvjeren sam da izgubljeni parlamentarni izbori nisu bili tek neuspjeh jedne osobe, koliko god je predsjednik SDP-a zaista personificirao stranku u kampanji. Radi se o porazu jedne koncepcije odnosa u stranci i načina vođenja stranke.
SDP u travnju ne bira samo novog predsjednika i vodstvo nego tim zadužen za obnovu socijaldemokracije kao najpoželjnije opcije za zaštitu hrvatskog društva od političkog hoda unatrag i prijetećeg socijalnog darvinizma.
Socijaldemokracija je danas, nažalost, tek ideološki sustanar u SDP-u!
Treba podsjetiti da je koalicija prevođena SDP-om parlamentarne izbore 2011. godine uvjerljivo dobila na temelju opće političke klime zbog potpune diskreditacije kleptokratskog Sanaderovog HDZ-a i visokih očekivanja javnosti. Samo četiri godine kasnije na vlast se vratio Karamarkov HDZ prepun primjera političke patologije u, nažalost, plodnom (srednje)europskom kontekstu za razvoj kojekakvih aberacija (slučajevi u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj).
Zbog toga će se u travnju održati naši redovni stranački izbori u pomalo izvanrednim okolnostima.
Ovo, ponavljam, nisu izbori protiv nekoga, nego izbori protiv jednog zaista lošeg stanja u stranci i lošeg stanja u društvu. Ali treba također istaknuti kako se hvaljeni princip “jedan čovjek jedan glas” u SDP-u vremenom pretvorio u “važi glas samo jednog čovjeka”.
Aktualno vodstvo stranke već je jednom na početku mandata prošle Vlade imalo izuzetne okolnosti na svojoj strani pa ih nije iskoristilo. Nažalost, Plan 21 je deklasiran gotovo kao Jamstvena kartica Ive Sanadera. Zato ne vidim jamstvo da će i ove okolnosti isti ljudi iskoristiti da afirmiraju SDP kao opciju promjena.
Valja svakako primjetiti da tekuća kampanja nije odraz nekog generacijskog sukoba u kojem bi na jednoj strani bili mladi protiv starijih članova. Baš nasuprot toj kvazitezi, Forum mladih SDP-a većinski podržava kandidata Zlatka Komadinu, a ne osam godina mlađeg Zorana Milanovića. Vrijedi i obratno; zbog stanovitog, konzervativnog, odnosa prema stranačkim pitanjima znatan broj starijih članova nije sklon promjenama zbog straha od neizvjesnosti koje one, po njima, donose.
Međutim, umjesto namjernog kamufliranja dubine naših problema tzv. jazom generacija, treba otvoreno reći kako današnji SDP sve više opterećuju interesni i ideološki sukobi.
Utoliko je otvoreno pitanje što će zapravo odrediti rezultat izjašnjavanja članstva odnosno delegata na Konvenciji; loši odnosi u stranci i loši izborni rezultati ili način formiranja Vlade Domoljubne koalicije i Mosta tj. njeni izrazito provokativni potezi?
Bez obzira na dileme, SDP se neće moći obnoviti u jednom koraku, ali je potrebno napraviti jasan iskorak. Izborom novog predsjednika i stranačkog vodstva.
To članovi SDP-a duguju ne samo svojoj stranci nego cijeloj zemlji jer se SDP svojim potezima već toliko puta, kada je trebalo, znao ugraditi u demokratski razvoj Hrvatske. Dvadeset pet godina SDP čuva prostor demokratske ljevice kod nas, što je rijedak primjer u postkomunističkoj Europi. Vjerujem da će esdepeovci u travnju opet znati odgovoriti na pitanje što danas reformira, a što deformira socijaldemokraciju u Hrvatskoj.
Tonino Picula
Zastupnik u Europskom parlamentu (SDP)
prigorski.hr/fah