Dok u važnim političkim strankama ne pobijedi demokracija, sloboda i istina, Hrvatska se ne može nadati dobroj vlasti ni rješenjima koja bi bila primjerena hrvatskim komparativnim prednostima, od kojih bi onda imali stvarnu korist i svi građani.
Hrvatska politička scena postaje sve zaoštrenija, stvara se dojam da gotovo sve na njoj gori, a život najveće većine hrvatskih građana, koji ne pripadaju tzv. političkim elitama, zapravo teče po uobičajenom ritmu od svakodnevnoga ispunjavanja različitih briga i izvršavanja raznih obveza do svakodnevnoga predaha i malih ljudskih zadovoljstava.
Mnogi se iz tzv. elita trude svoju žuč, svoju vruću krv i svoje namjerno nejasno artikulirane ciljeve proširiti što dublje u najšire krugove hrvatskoga društva bilo da žele naći saveznike za svoje bitke bilo da žele ogaditi svoje protivnike – u svakom slučaju uz obmanu onih kojih se to izravno zapravo ne tiče. Najveća većina hrvatskih građana izložena je ovih dana doslovno teroru sukobljavanja pripadnika tzv. političkih elita koji se zapravo bore za svoje interese, osobne i grupne, te u biti ne mare za opće dobro ni za prilike u kojima živi većina. Aktualni politički i društveni povijesni trenutak zahtijeva od svih građana da sa zdravom mjerom kritičnosti promatraju tu interesnu borbu na političkoj sceni i da ne dopuste da ih se uvuče u tuđe bitke.
Štoviše, što širi krugovi građana morali bi zapaziti koliko je sebičnosti i nedorečenosti, odnosno koliko je stvarne hinjene i rafinirane kratkovidnosti u tim sukobljavanjima, koja mogu donijeti nešto relativno dobro tek pojedincima i manjim društvenim interesnim skupinama, a velikoj većini preostat će i dalje svakodnevna skrb i strpljivost dok se ne rodi vjerodostojna nada.
Najveća aktualna dilema hoće li ostati sadašnja Vlada ili će se raspasti; hoće li se »posložiti« kakva većina ili će se ići na nove parlamentarne izbore, u stvarnim okolnostima u suvremenom hrvatskom društvu pitanje je uistinu važno samo za političare i za tzv. političke elite. Naime, nakon što su se ekipirala vodstva najvažnijih političkih stranaka, onako kako su se ekipirala, na rađanje vjerodostojne nade za stvarni boljitak hrvatskoga društva morat će se još počekati jer najveća većina hrvatskih građana čak od 2000. godine ne može osjetiti nikakvu bitnu razliku je li na vlasti jedna ili druga od tih političkih stranaka sa svojim partnerima.
Sadašnja vlada imala je nešto veću šansu u nešto povoljnijim međunarodnim gospodarskim okolnostima, no činjenica da nije bilo političke volje da se sjedne za stol, da se usuglasi temeljna politička orijentacija i da se definira politička volja jasno očituje da je u ovom četveromjesečnom mandatu kod dijela političara bio nečuveno važniji osobni i grupni interes od općega dobra.
Hrvatski građani morali su već davno naučiti da retorika, ma kako primamljiva i poželjna bila, zapravo ništa ne znači, da se broje samo plodovi, ostvarenja, a nekomu očito odgovara da se ti toliko potrebni i poželjni plodovi još uvijek ne dogode. Isto tako hrvatski građani morali su naučiti da je ono što se u Hrvatskoj predstavlja dobrim plodovima vrlo često zapravo obmana, prijevara. Npr. širi krugovi građana zaista nemaju razloga svrstavati se uz ili protiv aktualne Cjelovite kurikularne reforme jer taj nacrt nije nešto dovršeno – uostalom javna rasprava nije još ni počela.
Hrvatskim građanima vjerojatno je jasno da se u današnjoj Hrvatskoj baš ništa na društvenoj sceni ne događa bez umiješanosti politike, a ona u Hrvatskoj rijetko ili gotovo nikada ne slijedi stvarno opće dobro hrvatskoga društva, nego joj je redovito važniji interes određene skupine. Također je vjerojatno jasno da je baš politika razlog što se ne želi ili ne može postići konsenzus, što ni u tako važnom projektu nije najvažnije stvarno opće dobro hrvatskoga društva i budućih naraštaja. Politika je u Hrvatskoj sposobna manipulirati svime, a sadašnji nacrt Cjelovite kurikularne reforme upravo je poželjan predmet za novo sporenje, za novo isticanje i iskazivanje mišića i za novo zavođenje širih krugova građana.
Vrlo je vjerojatno da većina hrvatskih građana primjećuje da postoje snage koje ne daju Hrvatskoj disati svojim plućima, koje teško podnose sam opstanak države Hrvatske, a koje se ne mogu pomiriti te ne dopuštaju da ikoji segment društvenoga života bude posložen u skladu sa zdravim razumom i stvarnim općim dobrom hrvatskih građana. Ne može se previdjeti ustrajno svraćanje pozornosti na podjele iz Drugoga svjetskoga rata, njihovo smišljeno širenje i produbljivanje među naraštajima koji s tim povijesnim razdobljem nemaju ama baš nikakve veze, a da se pritom bježi od jedinstvenoga i jedinoga zdravorazumskoga kriterija da je svaki zločin – zločin i da mora biti jednako osuđen da se nikada više ne ponovi.
Ne može se također previdjeti da je činjenica obrane od velikosrpske agresije jedini stvarni temelj opstanka Republike Hrvatske – premda je više nego jasno da se Hrvatska nije obranila da je ne bi ni bilo – a ipak se svim sredstvima pokušava nametnuti kontinuitet s jugoslavenskim i komunističkim okvirom… Sve to, i još mnogo toga negativnoga, u današnjoj Hrvatskoj živi i, može se reći, raste zahvaljujući nedoraslim, neodgovornim i neslobodnim političarima.
Premda su kao građani i kao birači svi punoljetni članovi hrvatskoga društva odgovorni za stanje u tom društvu, još veća i neotklonjiva odgovornost leži na svima koji su ušli u političke stranke, kako one velike tako i one druge, među kojima su mnoge suvišne. Dok u važnim političkim strankama ne pobijedi demokracija, sloboda i istina, Hrvatska se ne može nadati dobroj vlasti ni rješenjima koja bi bila primjerena hrvatskim komparativnim prednostima, od kojih bi onda imali stvarnu korist i svi građani. Obični članovi političkih stranaka krivi su za sve poteškoće kroz koje prolazi suvremeno hrvatsko društvo i dok se oni ne probude i ne preuzmu odgovornost, ne treba očekivati boljitak.
prigorski.hr/glas-koncila.hr