Tko hoće, naći će način; tko neće, naći će ispriku. No gdje su granice kreativnosti koju pritom iz dana u dan trebate pronalaziti u sebi, ako ste se iz tko zna kakvih čudnovatih razloga odlučili na (samoubilačku?) avanturu zvanu biti poduzetnik u Lijepoj našoj?

Puna su nam usta (i Facebook… i Google… i satelitske televizije…) najljepšeg mora na svijetu, zemlje tisuću otoka i tako sve redom, ali… kako na otok koji sa kopnom nije povezan mostom dostaviti robu na paleti?

Kad je početkom tjedna stigla narudžbenica od novog klijenta, nije se činilo da će to biti posao koji će me proganjati narednih nekoliko dana i koštati živaca k’o nijedna narudžba do sad. Temeljni pregovori obavljeni su još prije nekoliko mjeseci i stiglo je vrijeme realizacije. Vrlo ljubazno i poslovno komuniciranje, normalan čovjek s druge strane i sve je izgledalo kao početak jednog divnog poslovnog prijateljstva. A onda se umiješala domaća (ne)poslovna praksa i nastao je kaos.

Kupac je tvrtka sa sjedištem u Zagrebu koja ima izdvojene turističko-ugostiteljske objekte na otoku Pašmanu. Promo materijal, koji im dobavlja moja tvrtka, ne treba im u Zagrebu nego na otoku. Kako je paleta teška cca 650 kilograma i nije baš prikladna za strpati u auto, kupac me zamolio da mu provjerim najpovoljniji način dostave na relaciji Zagreb – Pašman. Naravno, obećah – i požalih dok si rek’o Pašman.

Predugo bi trajalo da Vam opisujem sve peripetije u pronalaženju informacija. Ukratko: 99 posto tvrtki koje se hvale da dostavljaju palete na području cijele Hrvatske (uključujući i onu u državnom vlasništvu), uopće ih ne isporučuju na otoke koji nemaju most! Morat ćete mi vjerovati na riječ, jer na nijednoj web stranici nećete pronaći tu informaciju. Nitko se s tim detaljem neće javno pohvaliti, no kad ih dovedete pred gotov čin i tražite ponudu i rok isporuke – priznaju da eto baš tu isporuku nisu u mogućnosti obaviti.

Onih preostalih jedan posto domaćih ili stranih kompanija koje su u stanju ponuditi uslugu odoše sa cijenama nebu pod oblake, pa se krajnji rezultat može svesti pod onu narodnu ‘skuplja pita od tepsije’. Najtragičnije je što mi je najpovoljnija ponuda na kraju stigla od jedne slovenske tvrtke?! Matematika mi nije jača strana (živio excel bez kojeg bi mi život bio nemoguć!), ali neka mi netko molim Vas objasni: kako se njima isplati iz Ljubljane poslati kombi po robu u Zagreb, odvesti je na Pašman i vratiti se u deželu i pritom biti jeftiniji od dostavne tvrtke sa sjedištem u Zagrebu?

Ipak, zlatnu medalju za glupost tjedna u opakoj konkurenciji zaslužio je agent jedne domaće tvrtke koji mi nakon 15 minuta telefonskog dogovora, na moje usputno ‘A ne smeta Vam što Pašman nema most?’, odgovara protupitanjem ‘ A Pašman nema most?’ Pogađate, od posla nije bilo ništa. Čak ni od ponude. Srebrna medalja ide biseru koji mi je umjesto za Pašman poslao ponudu za Pelješac. Učitelji zemljopisa, ujedinite se. Nešto je trulo u državi Danskoj. Pardon, Hrvatskoj. Danska je ona država tamo gore na sjeveru… Ma nema veze.

Nije mi preostalo drugo nego da se ubacim u zen stanje, koliko je to nakon svega bilo moguće, nazovem kupca i objasnim mu kako stoje stvari. Prije toga sam zbrojila troškove kombija, cestarine, trajekta i benzina, što je ispalo najpovoljnije ali još uvijek vrlo skupo (hoćemo vinjete!!!) i ponudila mu prijevoz u našoj organizaciji kao mogućnost. Da se razumijemo, nije da bi se itko, pa ni ja, iz gušta uputio na Pašman i natrag u jednom danu, ali kupac je zakon – to vjerujem već znate.

Nakon mog višeminutnog izlaganja o svim problemima oko jedne jedine isporuke, kupac se nasmijao od srca: ‘Ja poslujem na tom otoku već godinama. Mislite da ne znam kakvi su uvjeti? Čini mi se ponekad da imam nešto mazohističko u sebi kad si to dopuštam već godinama.’

Uglavnom, pao je dogovor: isporuka ide na zagrebačku adresu tvrtke, a pri svakom odlasku na otok kupac će sam svojim autom malo pomalo prevoziti robu. Zaključak je: pročitajte prvu rečenicu.

 

Dijana Kopjar Mucak, mag.nov.

Cat Media j.d.o.o.

prigorski.hr