Badnjak – 24. prosinca, dan uoči Božića, vezan je uz mnoštvo narodnih običaja i predanja, kojima se zaključuje vrijeme Došašća i večernjim bdijenjem ulazi u blagdan Božića. Manje je poznato da je ovaj dan ujedno i tradicionalni spomendan praroditelja Adama i Eve.
U kanonskoj Bibliji nalaze se dva potpuno različita izvještaja o stvaranju svijeta. Prvi iz takozvane ‘svećeničke, kasno-starozavjetne’ tradicije, općenit je, te govori da je Bog stvorio ‘muško i žensko’, ne napominjući imena. Nije nevažan navod: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.’ (Post 1:27), kojega kasnije zanemaruju različite interpretacije Biblije, pa čak i sveti Pavao. Jahvistička je tradicija mnogo razrađenija, ovdje doznajemo ponešto o tehnologiji izrade čovjeka (od praha zemaljskoga, tradicionalno od gline), najprije je napravio muškarca, koji se tek kasnije spominje po imenu Adam, dok je ženu načinio tek kad je vidio da je ovaj prvi usamljen.
Ovaj detalj koristit će teolozi, u tragu svetog Pavla, da bi dokazali mušku superiornost (1Kor. 11:7-10). Postoji i treći izvještaj, apokrifan, ali također utkan u tradiciju, prema kojem je Eva druga žena, dok je prvu, Lilit, Adam otjerao, jer mu se nije željela podrediti.
Iako su Adam i Eva zapravo najviše zapamćeni po tome što su svojim grijehom izazvali pad čovječanstva, kao praroditelje često ih se i s poštovanjem prikazuje, također i u crkvenim prostorima. Prikazi Adama i Eve vezani su uz Stablo spoznaje, oko kojeg se omata zmija Sotona. Postoje i ciklusi prikaza, na kojima je početna scena stvaranja ljudi, potom slijedi spokojan život u Edenu, ulazak zmije, grijeh i izgnanstvo. Podsjećamo na najpoznatiji prikaz ciklusa stvaranja, onaj na svodu Sikstinske kapele, iz kista božanskog Michelangela.
Adam i Eva, kao simbol početka, rado ukrašavaju portal crkve, uglavnom na visokim stupovima pored dovratnika, kombinirani sa lavom i lavicom, kojima stoje na leđima. U renesansi ulaze i u genre i pejzažno slikarstvo, opet kao prilika da se slikar okuša u vještini muškog i ženskog akta.
Adam i Eva zaštitnici su (iako nisu sveci) krojača i poljodjelaca, jer se u Bibliji spominje da su obrađivali zemlju i sašili si odjeću. Ponekad nalaze se u simbolima lončarskih cehova, jer su sazdani od gline, materijala lončara.
Postoji jedan poseban ikonografski ciklus u kojem se pojavljuje Eva, te iznimno rijetko i Adam, u kojem je Eva prikazana kao antiteza Mariji.
Dok se pored Eve nalazi Drvo spoznaje kojim vlada Sotona (penje se na njegu u uzlaznoj spirali), pored Marije (‘nove Eve’), nalazi se Drvo života (također spomenuto u Knjizi Postanka), sa kojega Sotona pada u silaznoj spirali. Motiv obe ključne žene Starog i Novog zavjeta pojavljuje se samostalno ili kombiniran s jednim drugim složenim motivom, Živim križem. U kompoziciji, Eva se nalazi na lijevoj (gledaočevoj desnoj) strani kompozicije, zajedno sa Sinagogom, predstavnicima Starog zavjeta, Židovima i Sotonom, dok se Marija nalazi desno, zajedno sa trijumfirajućom Crkvom, prelatima i Vrlinama.
Konačno, u srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim prikazima Raspeća, redovito ćemo podno raspeća vidjeti ljudsku lubanju. Radi se o Adamovoj lubanji, a povezuje se s legendom po kojoj je drvo Križa istesano od Stabla spoznaje iz Edena, pod kojim je Adam bio pokopan.
Nekoliko likovnih priloga odnose se na prikaze Adama i Eve na Radovanovom portalu u Trogiru, kao i na sjevernom portalu Šibenske katedrale. Tu je dalje freska Eve u Božjem Polju (Istra), slika iz njemačke ilustrirane Kronike svijeta iz kraja 15. stoljeća, dijelovi freske ‘Živi križ’ u Ptuju, kipovi Adama i Eve na koru crkve Marije Snježne u Belcu, te svodna slika Adama i Eve iz Trškog Vrha. Na kraju slike su Adam i Eve, te izgona iz Edena u katedrali u Đakovu.
zb/prigorski.hr