Medijski odnos prema društveno pozitivnom i isključivo humanom okupljanju zapravo potvrđuje naum i djelovanje nekih kreatora javnoga mnijenja da većina u hrvatskom društvu bude predmet sustavnoga i svestranoga preodgoja i da, ni pod koju cijenu, ne dođe do izražaja ono što ta većina stvarno zastupa, za što se stvarno zauzima.
Hrvatska, zemlja koja izumire i koja nema stvarne strategije za demografsku obnovu, doživjela je da se u njezinu glavnom gradu u subotu 21. svibnja dogodilo okupljanje ljudi koji vole život, koji žele promicati život, životnu radost i dostojanstvo svakoga čovjeka. To okupljanje nazvano »Hod za život« bilo je u znaku zauzimanja za nešto pozitivno, apsolutno vrijedno i Hrvatskoj sudbinski važno, a da pritom nije bilo upereno baš ni protiv koga ni protiv čega, a ipak je izazvalo reakciju skupine osoba koje ne samo u svojoj slobodi drugačije razmišljaju o životu, nego i sudionicima »Hoda za život« pripisuju mnogo toga što oni nemaju ni na kraju pameti.
Premda je skup poslao jasnu poruku zagovaranja života, radosti života, ljepote života, i premda je upozorio na manjkavu društvenu skrb za majke, otčeve i obitelji da bi mogli biti otvoreniji životu, glavni kreatori javnoga mnijenja u velikom dijelu medija te su bitne poruke ignorirali ili marginalizirali, a cjelokupno, iznimno pozitivno, humanistički i društveno afirmativno događanje, prekrili pojedinostima koje su jedva spomena vrijedne. Skriveni moćnici i manjina kojom upravljaju i manipuliraju još su jednom brutalno posegnuli za ideološkim nasiljem, pranjem mozga većini u hrvatskom društvu.
Okupljanje pod geslom »Za život, obitelj i Hrvatsku« – koje otkriva ciljeve sudionika da se zauzimaju za te tri vrjednote: život, obitelj i Hrvatsku – nije samo odjek ili preslika sličnih okupljanja koja se već više godina održavaju u mnogim drugim zemljama, nego je i krik sadašnjega povijesnoga časa hrvatskoga naroda. Za razliku od mnogih okupljanja u Hrvatskoj koja su najčešće prosvjedi protiv nečega ili protiv nekoga, »Hod za život« bio je okupljanje za dobro, za opće dobro, za legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Po tom skupu Hrvatskoj se dogodilo nešto lijepo, pozitivno, izgrađujuće, poticajno.
U okolnostima u kojima se krizno stanje u hrvatskom društvu medijski uporno dramatizira, kad se gotovo sve prikazuje crno, negativno, nepopravljivo i beznadno, »Hod za život« pravo je osvježenje, a poruke s toga okupljanja zaslužile se da dopru do svakoga čovjeka u hrvatskom društvu jer mogu pridonijeti stvaranju optimističkoga ozračja koje je tako nužno potrebno u Hrvatskoj. Vlastoručno ispisani plakati i transparenti kao: »Život – najljepši dar«, »Za život«, »Biram život«, »Djeca su najljepši dar«, kao i klicanje mnoštva u povorci: »Hrvatska, Hrvatska… za život, za obitelj« isključivo su afirmativni, pozitivni i zato poticajni i teško bi se našao stvarno slobodan hrvatski građanin koji bi u tome mogao prepoznati išta loše, negativno.
Glavna struja javnoga mnijenja ipak je to okupljanje mnoštva srednjoškolaca, studenata i mladih obitelji s djecom okarakterizirala posve proizvoljno i neutemeljeno kao »prosvjed protiv pobačaja« ili kao »povorku koja se zalaže za zabranu pobačaja«. Za svakoga imalo informiranoga čovjeka, bez obzira na vjersku ili svjetonazorsku pripadnost, pobačaj je uvijek nešto loše, nešto mučno, jednom riječju zlo, no u »Hodu za život« ni u jednom trenutku nitko nije prizivao zabranu pobačaja, nego se, upravo suprotno, željelo afirmirati život, i to kao slobodan izbor.
Upozoreno je glede te tematike tek na to da prema istraživanjima 75 posto žena koje se odluče za pobačaj kažu da su to učinile iz ekonomskih razloga ili zbog pritiska okoline. Upravo zbog te činjenice potrebno je u Hrvatskoj na svim razinama neprestano ponavljati da je država dužna konkretnim društvenim i ekonomskim mjerama podupirati djecu, žene i muškarce koji žele biti roditelji i omogućiti svima onima koji vole i žele djecu – da ih i imaju, te da u javnom mnijenju umjesto sadašnjega negativnoga stajališta prema novorođenoj djeci (što je u pojedinim dijelovima Hrvatske vidljivo i po poganskim, nehumanim ispisivanjem pogrdnoga »racak« ili »gusak« ili sličnim »akcijama«) prevlada stvarno radovanje svakomu novomu ljudskomu životu.
Na »Hodu za život« nije učinjena ni jedna gesta, odnosno nije izrečena ni jedna riječ koja bi ikoga mogla vrijeđati ili uvrijediti, a ipak se našlo tristotinjak osoba koje su željele javno prosvjedovati protiv toga miroljubivoga i isključivo humanoga okupljanja. I te osobe imaju puno pravo na svoje mišljenje i na izražavanje svoga mišljenja, no neke geste koje pripadaju razini ispod svakoga bontona svakako najviše govore o samim tim osobama koje su ih činile.
Ne može se opravdati, premda se može razumjeti, postupak dviju žena koje su pokušale zaustaviti povorku sudionika »Hoda za život« i tako pokušale izazvati incident, ali su organizatori, zaštitari i policija u potpunosti očuvali svoje dostojanstvo te nije bilo čak ni grublje riječi prema tim osobama koje su pokušale na javnom mjestu ugroziti legitimno pravo sudionika povorke. No, ne može se razumjeti ni opravdati što čak dva dnevna lista, Jutarnji list i Novi list, na prvu stranicu nedjeljnoga izdanja golemom slikom ističu te žene, stvaraju od njih nekakve junakinje, te tvrde suprotno činjenicama da je netko na njih nasrnuo.
To je tipični primjer medijskoga mraka, izdaje minimuma objektivnosti, ali i zloporabe medija da se nameće neistina, da se ispire mozak čitateljima. Takav medijski odnos prema društveno pozitivnom i isključivo humanom okupljanju zapravo potvrđuje naum i djelovanje nekih kreatora javnoga mnijenja da većina u hrvatskom društvu bude predmet sustavnoga i svestranoga preodgoja i da, ni pod koju cijenu, ne dođe do izražaja ono što ta većina stvarno zastupa, za što se stvarno zauzima – pa bile to i neupitne vrjednote kao što su život, obitelj i Hrvatska.
prigorski.hr/glas-koncila.hr