Dopustiti sebi dozu šašavosti – predivna je stvar, pročitah to maloprije na nekom statusu na sveznajućem Facebooku. Ako još nemate svoj profil, preporučam, otvorite. Obogatit će vaš život – doznat ćete tko je što jeo, s kim je jeo, gdje, kada, čime, zašto… Ponekad pomislim da samo još nedostaje onaj zadnji segment – želudac obavio svoje i eto… plush… curi voda u WC-u. Pa da svekolika javnost ne ostane uskraćena za happy end.
Osobno nisam fan takvih statusa. Draži su mi oni koji me nasmiju, inspiriraju, informiraju, na bilo koji način daju neku ‘korist’, pa makar to bilo i malo smijeha i pozitive u tmurnom danu. Nije to sitan doprinos, nikako… Svima nam to treba.
No tko voli nek’izvoli! Ako vam je do toga da svih vaših 487 Facebook prijatelja znaju da ste eto upravo pojeli burek i da je baš bio OK, a tko vam brani? Slobodno dodajte i prije/poslije fotku tanjura. Pa i ako se kroz komentare povede rasprava o tome je li burek – burek ili je burek zapravo sirnica, raspravljajte, argumentirajte, svađajte se… Malo razbibrige još nikoga nije ubilo. Štete nikakve.
No što kad se takve pojave s privatnog presele na poslovne stranice na društvenoj mreži? E to je već drugi par rukava. A čega tu sve ima, ne biste vjerovali.
Gledam tako neki dan poslovni profil jedne (po mojim saznanjima i procjeni) dobrodržeće prigorske poduzetničke priče. Od šoka mi se i kava na stolu ohladila jer, čitajući komentare i službene odgovore na njih, zaboravih i kavu i hranu… Srećom pa je disanje automatsko – i to bih valjda prestala.
Na gotovo svaku objavu, a usput ima ih previše, slijede komentari korisnika usluga. I dok jedni hvale, drugi negoduju… Ništa čudno. Ako ste se odlučili izložiti javnom komentiranju svojih klijenata/kupaca, pripremite se da će biti i jednih i drugih.
No ono što ne valja, nikako ne valja, jesu reakcije osobe koja se potpisuje službenim imenom tvrtke i odgovara u njeno ime. Bahato, neprofesionalno, bez argumenata, optuživanjem da su komentatori koji ne hvale tvrtku i njenu uslugu zapravo na platnom spisku konkurencije ili na bilo koji drugi način namješteni, brisanjem komentara koji ne odgovaraju ne znam čemu – imageu tvrtke? Gdje to raste?
Na stopetnaesti isti komentar različitih ljudi (kad se svatko normalan mora zapitati ‘čekaj, možda ipak nismo u pravu?’), dotična osoba odgovara istim tonom, doslovno vrijeđajući one od kojih živi.
Došlo mi je da uzmem telefon i nazovem tu tvrtku, te ih zamolim za sat vremena besplatnog savjetovanja: ‘Molim Vas, neću Vam uzeti ni lipe, odvojite jedan sat da Vam neke stvari objasnim… Pliiiiiiiz… I kavu ću Vam platit’! Samo se prestanite blamirati jer ni milijuni kuna oglasnog budgeta, što sumnjam da imate, neće Vam pomoći da ispravite štetu koju sami sebi radite.’
Nisam to napravila. Jer oni to sigurno znaju bolje… Na njihovoj stranici uredno je navedeno ime PR-ovca, kojem poručujem: ‘Poštovani kolega, ne znamo se ali da je to moj klijent, ljubazno bih ga zamolila da me makne sa svih javnih mjesta i dokumenata da netko, ne daj Bože, ne poveže moje ime s ovakvom komunikacijom. Razmislite o tome, jer ovo Vam u karijeri ne treba’.
Komunikacija s javnošću pomalo sliči nogometu – svi to mogu bolje dok vrište pred TV-om, ali kad se nađeš na terenu, ipak treba nešto znati. Pa ako ste se upustili u taj poduhvat i otvorili se za komunikaciju na društvenim mrežama, pozovite u pomoć nekoga tko zna pravila igre. Ako vam mogućnosti to ne dopuštaju, tu je sveznajući Google. Knjige, priručnici, pravila – sve vam je dostupno.
Dozu šašavosti zadržite za svoje privatne profile; to je super! I molim vas, nemojte se osloniti na onu: ‘Meni Google ne treba, moja žena sve zna’.
Dijana Kopjar Mucak, mag.nov
Cat Media j.d.o.o.
prigorski.hr