Promjene vodstava najvažnijih političkih stranaka, odnosno potvrda dosadašnjih predvodnika, ne bude nadu da će se političke stranke iznutra više demokratizirati, da će se članstvo svestrano educirati s ciljem da svoj politički angažman stvarno razumijeva i ostvaruje kao služenje općemu dobru, a ne vlastitim osobnim i grupnim interesima.
Dvije najvažnije političke stranke u Hrvatskoj ovih su dana dobile nove prve ljude, SDP i novu vodeću strukturu, a HDZ još treba popuniti najvažnija stranačka tijela, pa je na hrvatskoj političkoj sceni zaključen još jedan ciklus izbornoga razdoblja koji ima redovito osobitu specifičnu karakteristiku u političkom životu i djelovanju.
Taj izborni ciklus na svoj je način vrijeme izvanrednih političkih izjava i propagandnih poteza i mnogima, često zbog medijskoga napumpavanja, ide na živce, no, on je zapravo i poželjan i potreban jer je izraz kakve-takve demokratičnosti. Izbor vodstava dviju najvažnijih političkih stranaka u Hrvatskoj, bez sumnje, iznimno je važan ne samo za te političke stranke, njihove simpatizere i birače, nego i za cjelokupno hrvatsko društvo, pa zaslužuje makar djelomičan osvrt.
U obje političke stranke izbori za vodstva provedeni su kombinirano, za predsjednike stranaka po principu »jedan član – jedan glas«, a za ostale stranačke dužnosnike po delegatskom sustavu. Napredak je što su obje vodeće političke stranke prihvatile demokratski princip izbora »jedan član – jedan glas« jer ta metoda izbora onemogućuje u nas često poželjne i provođene manipulacije delegatima i može dati predsjedniku političke stranke objektivni legitimitet. U svakoj političkoj stranci relativno je vrlo uzak krug članova stranke koji poznaju, prihvaćaju i žele provoditi stvarni, a ne tek deklarirani stranački program i stranačku politiku i ideologiju, a većina članova zapravo su samo deklarativni članovi svoje političke stranke, više simpatizeri političke opcije na način da je često oni sami idealiziraju.
Naime, političke stranke u Hrvatskoj najvjerojatnije smišljeno bojkotiraju rad sa svojim članstvom, izbjegavaju njegovu edukaciju i političko kultiviranje jer je takvim neupućenim članstvom lakše manipulirati. Treba također otvoreno reći da se u hrvatskom političkom životu još uvijek većina ljudi svrstava i upisuje u određene političke stranke s ciljem da bi na taj način za sebe osobno stekli određene povlastice pri zapošljavanju ili u nekim drugim okolnostima, jer se hrvatsko društvo još uvijek nije oslobodilo političke korupcije koja je u desetljećima komunizma njegovana pod sintagmom političke podobnosti.
Promjene vodstava najvažnijih političkih stranaka, odnosno potvrda dosadašnjih predvodnika, ne bude nadu da će se političke stranke iznutra više demokratizirati, da će se članstvo svestrano educirati s ciljem da svoj politički angažman stvarno razumijeva i ostvaruje kao služenje općemu dobru, a ne vlastitim osobnim i grupnim interesima. Novi vođe, ne ulazeći ni u kom slučaju u njihov ljudski integritet, i poštujući dostojanstvo njihove ljudske osobnosti, po svom dosadašnjem političkom djelovanju ne ulijevaju nadu da će se u njihovim strankama početi cijeniti stručnost, kompetentnost, moralni integritet i spremnost članova na stvarno služenje općemu dobru, a ne politička podobnost i stranačka politička poslušnost.
A legalni i legitimni je hrvatski nacionalni interes i cilj da stranački politički angažirani članovi društva u svim političkim opcijama budu stvarno politički kultivirani, temeljito politološki informirani, što stručniji i kompetentniji, odgovorni, pošteni i spremni za predano služenje općemu dobru svoje hrvatske nacije.
Unutarstranački izbori bili su osobita prilika za stvarnu demokratizaciju obiju političkih stranaka, za njihovo unutarstranačko preispitivanje stranačkoga političkoga kursa, za redefiniranje svojih glavnih političkih ciljeva da bi bili usklađeni s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima, no to se nije dogodilo. Unutar stranaka uopće nije bio pokrenut stvarni unutarnji dijalog, izostao je i pokušaj trijeznoga, kritičnoga i dobronamjernoga preispitivanja u kojoj mjeri svaka ta stranka uspijeva služiti aktualnomu općemu dobru cjelokupne hrvatske nacije. Umjesto toga kandidati, odnosno u HDZ-u jedini kandidat, populistički su pridobivali stranačke članove da glasuju za njih, stavljajući u prvi plan sebe, svoj karijerizam, a ne opće dobro društva u kojem te vodeće stranke djeluju.
SDP je u tom stranačkom izbornom ciklusu propustio priliku za distanciranje od totalitarnoga komunizma koji primjereno sadašnjim prilikama i dalje živi u hrvatskom društvu, odnosno propustio je priliku da hrvatskomu društvu dadne pravi doprinos demokratizaciji. Umjesto toga novi stari predvodnik SDP-a promovirao je novu revizionističku tezu po kojoj je u Hrvatskoj komunizam bio samo 10 godina nakon Drugoga svjetskoga rata, a poredak iz 60-ih i kasnijih godina ne može se smatrati komunističkim.
To je zastrašujuća teza ne samo zato što niječe općepoznatu doslovno ubojitu represivnost i okrutnost komunističkoga policijskoga aparata sve do prvih višestranačkih izbora, nego još više zato što to očitovanje otkriva da ta stranka pod njegovim vodstvom ne će biti sposobna postati stranka demokratske ljevice zapadnoeuropskoga tipa, nego će licemjerno glumiti demokratičnost, a nastavljati kurs od 60. godina prošloga stoljeća, što znači da bi ta stranka bila ponovno spremna na gotovo sve oblike represije, monopola i sektaštva koji su vladali do prvih višestranačkih izbora. Takva stranka više je nego štetna i modernoj Hrvatskoj i suvremenoj Europi.
Tako politički i ideološki usmjerena politička stranka ne može biti ni dorasla za služenje u opoziciji, jer komunizam nakon šezdesetih godina nije niti može biti u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. O tome hoće li itko u SDP-u imati snage suprotstaviti se toj strahoti ovisi čak i sama legitimnost te političke stranke.
prigorski.hr/glas-koncila.hr