Priređivači su očitovali u biltenu ideološko političko gledište kakvo je bilo uobičajeno i tipično kod srpskih komunista za vrijeme komunizma. Njihova je logika da npr. zastupanje i promicanje hrvatskih interesa, identiteta, kulture i domoljublja proglašavaju nacionalizmom, a on, misle, ne može postojati a da ne bi ugrožavao Srbe. Bilten pridonosi potpunoj krivotvorini aktualne stvarnosti u Hrvatskoj.
Pod naslovom »Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.« objavljen je nedavno u Zagrebu »SNV Bulletin #6« koji su izdali Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, uredio ga je Saša Milošević, a kao autorica navedena je Tamara Opačić, a koji zaslužuje osobitu pozornost.
Njegov naslov formuliran je kao naslov kakvoga službenoga izvještaja, no nedostaje u njemu podatak na koje se područje to odnosi jer autorima toga naslova vjerojatno nije drago čak ni spominjati ime Hrvatska ili Republika Hrvatska, a ipak pokušavaju ispisivati svojevrsnu optužnicu upravo protiv Republike Hrvatske. Tekst toga biltena objavljen je istodobno i na engleskom jeziku pa je više nego očito da taj bilten treba poslužiti kao optužnica ne samo u Hrvatskoj, nego i u međunarodnim razmjerima.
Srbi u Hrvatskoj, odnosno srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, imaju zakonom osigurana sva građanska prava kao i svi drugi građani Republike Hrvatske i nužno je da se ti zakoni poštuju, a svako eventualno diskriminiranje po nacionalnoj osnovi zaslužuje najodlučniju osudu. Kao i svi hrvatski građani, i hrvatski Srbi imaju pravo na udruživanja i na osnivanja političkih stranaka i to su pravo konzumirali pa u današnjoj Hrvatskoj djeluje više udruga i ustanova sa srpskim predznakom, među kojima su i Srpsko narodno vijeće – SNV i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, izdavači toga biltena.
Hrvatski Srbi kao hrvatski građani slobodno pristupaju članstvu svih registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, a imaju na izbor i više srpskih političkih stranaka kao što su Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Nova srpska stranka, Demokratska partija Srba, Srpska narodna stranka i slično. Postojanje toliko mogućnosti političkoga angažmana jasno očituje ne samo mogućnost, nego i stvarnost da Srbi u Hrvatskoj njeguju političku pluralnost i to je jedan od dokaza da žive u demokratskom poretku i da konzumiraju mogućnosti koje pruža demokratski poredak. I dobro je da je tako jer Hrvatska ne bi bila demokratska država kad to ne bi omogućivala.
Premda su to neosporne činjenice, priređivači i izdavači spomenutoga biltena uzurpirali su svoju etničku pripadnost srpskomu korpusu u Hrvatskoj, i predstavili se javnosti kao tobože glavni zaštitnici Srba u Hrvatskoj, i to gledajući na hrvatsku političku, ideološku i ukupnu stvarnost isključivo sa svoga specifičnoga vidika.
Bez sumnje u hrvatskom demokratskom društvu baš svaki pojedinac i svaka skupina ima pravo na svoj osebujni vidik stvarnosti i na javno prezentiranje svoga stajališta. Istodobno, svako javno izneseno stajalište, ma kako bilo osebujno, podložno je provjeri, prosudbi i kritici, pa je to razlog i ovoga makar djelomičnoga osvrta na sadržaj toga biltena. Naime, ignoriranje poruka i sadržaja toga biltena moglo bi se već danas, osobito u budućnosti i posebno u inozemstvu, protumačiti ili kao slaganje s iznesenim ili kao nemogućnost pobijanja tih navoda – što bi dovelo do potpune krivotvorine aktualne stvarnosti u Hrvatskoj.
Kako navode priređivači, u tom biltenu donijeli su »pregled slučajeva etnički motiviranog nasilja, prijetnji i govora mržnje usmjerenih protiv Srba u Hrvatskoj u prethodnoj godini«. Takvim su okarakterizirali sve što se ne slaže s njihovim pogledom na hrvatsku stvarnost, a da se to u stvarnosti čak ni u kojem smislu ne odnosi na Srbe u Hrvatskoj.
Naime, priređivači su u tom tekstu očitovali ideološko političko gledište kakvo je bilo uobičajeno i tipično kod srpskih komunista za vrijeme bivše države. Njihova je logika da npr. zastupanje i promicanje hrvatskih nacionalnih interesa, hrvatskoga identiteta, hrvatske kulture i domoljublja proglašavaju nacionalizmom, a po starom komunističkom obrascu hrvatski nacionalizam ne može postojati a da ne bi ugrožavao Srbe. Priređivači i izdavači biltena očito ne mogu tolerirati da se u Hrvatskoj zastupaju i promiču hrvatski nacionalni interesi, hrvatski identitet i hrvatska kultura i domoljublje, a to je jednako kao kad bi netko u Francuskoj osporavao zastupanje francuskih nacionalnih interesa, identiteta, kulture i domoljublja. Više je nego drsko u Hrvatskoj osporavati gotovo sve što je hrvatsko, a upravo to čine priređivači toga biltena.
Oni se pojavljuju prema tekstu u tom biltenu i kao zabrinuti zaštitnici komunizma, antifašizma i velikosrpskih mitova u Hrvatskoj te osporavanje komunizma, sadašnjega tipa antifašizma u Hrvatskoj i pokušaje traženja istine o hrvatskoj prošlosti shvaćaju i prikazuju kao ugrožavanje Srba. Tako se npr. Glasu Koncila zamjera što se u broju od 28. lipnja 2015. u uredničkom komentaru »založio za ukidanje Dana antifašističke borbe«. Budući da zdravorazumski nije moguće dokučiti kako bi to ukidanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj stvarno moglo ugroziti i jednoga Srbina u Hrvatskoj ni kako bi takav zahtjev i jedan Srbin u Hrvatskoj mogao shvatiti kao govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, nameće se pitanje nisu li si priređivači toga antihrvatskoga pamfleta preuzetno dali ulogu apsolutnoga arbitra, i to s anakronih pozicija srpskoga komunizma iz doba komunističkoga režima?
Nije li neprimjereno i demokratski i etički nedopustivo arbitriranje priređivača toga antihrvatskoga spisa kad za tobožnje ugrožavanje Srba u Hrvatskoj optužuju svako političko stajalište koje dovodi u pitanje politiku i ideologiju Srpskoga narodnoga vijeća ili kad ugrožavanjem Srba proglašavaju znanstvena istraživanja stvarne povijesti NDH-a ili Jasenovca oko kojih je, uz točnosti, spleteno toliko mitova, konstrukcija i podmetanja da je istina o stvarnosti ostala duboko zakopana? Kojim pravom priređivači žele braniti hrvatskomu narodu da njeguje zdravo domoljublje i da preispituje svoju prošlost?
prigorski.hr/glas-koncila.hr