Sedmi saziv Hrvatskoga sabora službeno je završio svoj rad u ponedjeljak 28. rujna pa bilo bi veoma poželjno, potrebno i u službi općega dobra da stručnjaci pomno, precizno, studiozno i u skladu sa znanstvenom objektivnošću analiziraju djelovanje Hrvatskoga sabora u mandatu od 2011. do 2015. godine. Dok takvih analiza nema, a što, vjerojatno je, nije slučajno, prikladno je makar djelomično, letimično i površno osvrnuti se na djelovanje te, makar formalno, najviše i najvažnije hrvatske institucije državne vlasti.
Ponajprije svakom imalo pomnom promatraču hrvatske političke scene i društvenih događanja uvjetovanih službenom državnom politikom pada u oči da se ni u svom sedmom sazivu Hrvatski sabor nije izborio da bude u duhu hrvatskoga Ustava stvarno, a ne tek formalno, najviša i najvažnija hrvatska institucija službene državne vlasti.
U hrvatskom Ustavu jasno piše da Vlada za svoje djelovanje odgovara Hrvatskomu saboru, a u praksi, i u djelovanju sedmoga saziva, Hrvatski je sabor postao puki instrument u rukama Vlade, odnosno onih koji usmjeravaju Vladu, pa je saborska većina, tj. zastupnici pripadnici vladajuće Kukuriku koalicije, odrađivala »posao« kao dobro podmazana glasačka mašinerija, katkad bez uključivanja čak i minimalnoga kriterija zdrave logike i zdravoga razuma, a kamoli zdrave kritičnosti koja bi bila znak svijesti o dostojanstvu narodnoga zastupnika.
Koliko je poznato, do sada ni jedan saziv Hrvatskoga sabora nije zadavao toliko posla Ustavnom sudu niti je imao toliko sporenja s Ustavnim sudom i poništavanja odluka kao u upravo zaključenom mandatu i to, bez sumnje, svjedoči o svojevrsnom nasilju nad politikom odnosno političkom nametanju neprimjerenom demokratskom poretku.
Ubrzo nakon svoga konstituiranja Hrvatski je sabor, na razini svojega predsjedništva, donio odluku o ukidanju ili uskraćivanju simboličkoga pokroviteljstva nad spomenom na žrtve bleiburške tragedije na Bleiburškom polju sredinom svibnja. Ta je odluka odmah na početku mandata zadala velik udarac krhkim nastojanjima nacionalnoga pomirenja i očitovala političku volju vladajuće Kukuriku koalicije da zaustavi, makar za svojega mandata, kotač povijesti i omogući oživljavanje dijela komunističke baštine. Neosporna je činjenica da je upravo saziv u posljednjem mandatu Hrvatskoga sabora najviše kumovao zaustavljanju procesa demokratizacije i favoriziranju interesa moćnika iz komunističkoga miljea.
Ne smije se tom posljednjem sazivu zaboraviti veliku kompromitaciju Republike Hrvatske u samom času ulaska države u Europsku uniju po donošenju sramotnoga zakona nazvanoga »lex Perković«. Da se ništa drugo ideološki negativno i neprimjereno nije dogodilo uz sudjelovanje Hrvatskoga sabora u ovom mandatu osim otkazivanja pokroviteljstva nad Bleiburgom i »lex Perković«, bilo bi više nego dovoljno, iz aspekta demokracije i općega dobra, za negativnu ocjenu djelovanja toga saziva.
No, većina u Hrvatskom saboru nije iskazivala svoju ideologiziranost samo tim odlukama, nego i u drugim prilikama, jer vladajućoj koaliciji bilo je važnije u svom mandatu nametati ideološke zasade negoli rješavati stvarna pitanja hrvatskih građana sve do posljednjih mjeseci mandata kad je to činjeno ponajprije kao predizborna kampanja u svrhu pridobivanja glasova na parlamentarnim izborima. Nije moguće ne spomenuti odnos zastupnika vladajuće većine prema inicijativi »U ime obitelji«, osobito prema referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene uz neviđeno i u demokraciji nedopustivo ideološko svrstavanje zastupnika vladajuće koalicije. Ne smije se zaboraviti ni donošenje ideologiziranoga Obiteljskoga zakona, koji je Ustavni sud potpuno obeskrijepio, a vladajuća većina ponovno ga je nebitno promijenjenoga izglasala na posljednjoj sjednici Hrvatskoga sabora.
Ili odnos vladajuće većine prema pitanju samoga referenduma kao izraza izravne demokracije: neprimjereni zakon, premda je o njemu bilo puno rasprava, nije promijenjen, pa je i na taj način usporena demokratizacija u hrvatskom društvu. Proces demokratizacije hrvatskoga društva zakočen je i odbijanjem promjene izbornoga zakonodavstva, a bez toga temeljnoga oslobođenja nije moguć napredak ni na kojem području društvenoga života, ni u politici ni u gospodarstvu. Vladajućoj većini bili su očito važniji parcijalni, stranački interesi negoli opće dobro čitavoga društva pa je tome podredila i instrumentalizirala i sam Hrvatski sabor.
Popis pak propusta, neispunjenih obećanja za stvarne reforme ili stvarni zaokret primjeren hrvatskim gospodarskim komparativnim prednostima iznimno je dugačak i posljedice tih propusta, bili oni namjerni ili plod nesposobnosti, Hrvatska će još jako dugo trpjeti. U tom segmentu prolaznu ocjenu ne može dobiti ni većina zastupnika koji su bili u opoziciji u tom sazivu jer su premalo učinili i jer su omogućili da Kukuriku koalicija zapravo nije imala stvarne, ozbiljne i poduzetne opozicije.
Da je bilo drugačije, sada, kad je saborski saziv službeno raspušten, relevantne bi političke stranke mogle javnosti predočiti koje su to zakonske prijedloge imale i koja su to rješenja za krucijalna pitanja hrvatskoga gospodarstva i hrvatske katastrofe s tolikim iseljavanjem, zaduživanjem, izumiranjem sela i propadanjem poljoprivredne proizvodnje, ponudile, a da ih je vladajuća većina odbacila. Očito je da je za hrvatsko društvo više nego dobro da je zaključen jedan od »najtanjih« mandata Hrvatskoga sabora i da će se uskoro birati novi saziv koji bi ipak morao biti bolji.
prigorski.hr/glas-koncila.hr