Predstavljanje prijedloga da se glavnice kredita uzetih u »švicarcima« pretvaraju u eure kao gotove stvari koja je već na snazi te inicijativa i reakcije na inicijativu da se pozdrav »Za dom spremni« uvede u hrvatsku vojsku odvraćaju pozornost od sadašnjosti, a samo se realno živi u sadašnjem trenutku.
Upravo je nevjerojatno s koliko se energije, volje i opetovanja hrvatsku javnost i hrvatske građane doslovno izbacuje iz sadašnjega trenutka i tjera ih se da se bave onime što će možda doći ili onime što je davno prošlo te bi trebalo biti prepušteno povijesti. Činjenica da ljudi žive samo sadašnji trenutak, samo svoj danas, i to upravo onakav kakav jest, tj. da svakoga dana moraju jesti, imati svoj krov i posao, plaćati svoje potrepštine i dugove te svakoga dana trebaju svjedočiti svoje etičke, humane i domoljubne vrline, svjesno i smišljeno se zanemaruje, pa se ljude tjera da misle o nečem mogućem budućem ili o onome što je prošlo a što izaziva nova sporenja i nove razdore.
Kad bi tko došao s dalekog puta u Hrvatsku i posljednjih dana malo pomnije pratio što političari govore, a mediji nekritički isto tako donose i komentiraju, stekao bi, bez sumnje, dojam da je već stupio na snagu zakon koji određuje da se glavnice kredita uzetih u švicarskim francima pretvaraju u eure i da je sada samo pitanje kad će tko od ljudi koji su uzeli takve kredite doći na red da mu to banka i službeno operacionalizira. Počevši od predsjednika Vlade, mnogi političari upravo to tako predstavljaju kao gotovu stvar, a mediji im svesrdno nekritički pomažu. Nekakav plan, za koji nije poznato koliko je dorađen i domišljen, nametnut je javnosti kao nešto što se već ostvaruje, što je zaživjelo. Bez sumnje, političari tako prikazuju svoj mogući naum iz posve pragmatičnih interesa u predizbornoj kampanji, koja je gotovo na razini kao da su izbori već raspisani i dani do izbora izbrojeni i svima poznati, no nije jasno zašto mediji, ako su makar malo neovisni, pušu u isti rog s političarima na vlasti i zašto i oni isto kao i političari obmanjuju hrvatsku javnost.
Stvarnost je posve drugačija: svi dužnici u »švicarcima« i mjesec rujan i mjesec listopad sasvim sigurno otplaćivat će svoje dugove kao i prošlih mjeseci, a što će stvarno biti kasnije, ništa pouzdano ne znaju, niti mogu znati. Naime, nije poznato čak jesu li odgovarajuće ministarstvo i Vlada završili rad i stvarno donijeli konačni prijedlog promjene zakona, a poznato je da takav prijedlog Hrvatskomu saboru uopće nije upućen. Poznato je također da Hrvatski sabor svoje zasjedanje počinje tek sredinom rujna, kao i to da procedura donošenja zakonske promjene traje i može donijeti i iznenađenja, različite promjene, a da se ne govori da bi odredba zaživjela da je potrebno da takav zakon ne samo bude donesen u Hrvatskom saboru, nego i da pravno stupi na snagu. Mnogi s pravom smatraju da je upravo bezočno što Vlada to teško pitanje za mnoge ljude nije željela riješiti ranije, već s takvim prijedlogom kani ići neposredno pred izbore, da bi jednima, ako se to ostvari, ipak olakšala teško breme, a pred svekolikom javnošću ispala kao Vlada koja stvarno rješava teške probleme. Bezočno je, bez sumnje, i to što Vlada u sprezi s medijima, nešto što će možda biti predstavljeno kao da je već na snazi, te tako doslovno skriva stvarnost sadašnjega trenutka, odnosno odvraća pozornost javnosti od sadašnjega trenutka. Neki analitičari smatraju da si Vlada zajedno s medijima tako zabija autogol, jer ljudi su ipak danas, nakon mnogih ranijih obmana, puno kritičniji prema političarima i njihovim najavama ili obećanjima, a svi koji su uzeli kredit u »švicarcima« dobro znaju da je zasada tek riječ o pripremljenu ražnju, a zec je još u šumi.
Vraćanje u prošlost dogodilo se pak u gotovo cjelokupnoj hrvatskoj javnosti inicijativom i žestokim reakcijama na inicijativu da se pozdrav »Za dom spremni« uvede u hrvatsku vojsku. O toj vrućoj i nametnutoj temi, na brojne upite predstavnika medija, očitovao se i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić te je izjavio da demokracija omogućuje različite inicijative, jer je to »način izražavanja slobodnoga mišljenja«, a da bi o prijepornim idejama i prijedlozima trebalo »prirediti skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge« te da se tek onda, na temelju zaključaka takva skupa, eventualno pokreću peticije ili referendumi. Ta izjava predsjednika HBK-a ni na koji način ne zastupa mišljenje da bi o toj konkretnoj inicijativi trebalo održati referendum, a ipak je Večernji list u naslovu istaknuo »Puljić: Pitanje o pozdravu ‘Za dom spremni’ na referendum«, a Jutarnji list stavlja u usta nadbiskupu: »Za dom spremni dvoznačan je pojam i zato bismo trebali organizirati referendum«. Posve je neprofesionalno naslovom podmetati tvrdnju koje nema u izjavi, no još je gore kad za Večernji list trojica: SDP-ov saborski zastupnik, vječni i sveprisutni dežurni analitičar i sveučilišni profesor, komentiraju tobožnju tezu o traženju referenduma o tom spornom pozdravu. Za prvu dvojicu takav postupak nije iznenađenje, a doista je nedopustivo, nečasno i neinteligentno da sveučilišni profesor komentira nešto što uopće ne poznaje, jer nije pročitao izvornik ili nešto što nije sposoban ili voljan ispravno pročitati, pa onda nasjeda novinarskoj provokaciji i očituje se o nečemu što nikada nije rečeno.
Inicijativa da se taj pozdrav uvede u Oružane snage RH doista može biti provokacija na koju su nasjeli i dobronamjerni patrioti, koji nikada ni na koji način niti ne pomišljaju zagovarati niti braniti zločine, niti žele zlo ikojemu čovjeku na svijetu, a koja je više nego dobrodošla neprijateljima svega hrvatskoga da još jednom hrvatskoj javnosti nametnu ideologizirano, politizirano i falsificirano komunističko i jugoslavensko viđenje NDH-a. Sve je to dobro poslužilo za zaboravljanje i odvraćanje pozornosti od realnoga sadašnjega trenutka, jedinog vremena u kojem se stvarno živi. Kad će Hrvatska početi živjeti sadašnjost i svoju istinu?
prigorski.hr/glas-koncila.hr