Slučaj očiglednog nefunkcioniranja arbitražnog postupka za utvrđivanje granice između Hrvatske i Slovenije otvorio se neposredno nakon što je Europski parlament započeo s ljetnom stankom tako da o njemu još nije održana nikakva rasprava. Međutim, siguran sam kako to pitanje neće proći ispod parlamentarnog radara na jesen kad se zastupnici vrate u Bruxelles. Naša pozicija je jasna. Neki slovenski kolege već su se oglašavali o ovoj temi prebacujući suštinu slučaja na tzv. pravnu neutemeljenost prikupljanja podataka o slovenskim (ne)djelima, potpuno pritom ignorirajući slovenske postupke kojima su direktno prekršili sporazum i protupravno djelovali. Piranski zaljev je zaista površinom sasvim mali u europskim razmjerima, ali ovo nikako nije mali spor. Kao što nije ni isključivo teritorijalno i pravno, već prvenstveno političko pitanje. Da je drugačije stvari bi bile odavno rješene i bez arbitraže. Ukratko, radi se o sporazumu između dvije zemlje članice, posredovanom od strane europskih institucija, koji je evidentno prekršen. Uvjeren sam kako će Bruxelles svejedno pokušati posredovati u pronalasku nekog rješenja, pružajući javnu potporu nastavku arbitraže, premda je formalno-pravno ova materija u potpunoj nadležnosti država u sporu.
Slovensko – hrvatski prijepor je, o tome nema nikakve sumnje, prerastao lokalne dimenzije onog trenutka kada ga je Slovenija grubo instrumentalizirala tijekom pregovora RH o članstvu u EU. Sada je optimalno vrijeme da ta razmirica opet dobije sasvim lokalni značaj tj. profil otvorenog bilateralnog pitanja.
Inače, pitanje Piranskog zaljeva danas zaista nije jedino otvoreno hrvatsko granično pitanje. Ali nijedna druga susjedna zemlja nije pokušala doći do rješenja nekog graničnog spora nakon 1991. godine na tako bespredmetno sporan i protupravan način kako je to pokušala Slovenija. A to je bitna razlika. Na rješavanje preostalih graničnih pitanja redovno podsjećam u Izvješćima o napretku naših susjeda, te se nadam kako će pregovori prerasti u dogovore na s(p)retniji način od ovog sa Slovenijom.
Dobro je znati da trenutno u EU postoje nerješeni granični sporovi između cijelog niza zemalja. Primjerice, između Francuske i Italije oko Mont Blanca, dok se Njemačka, Austrija i Švicarska spore oko jezera Constance, a Portugal i Španjolska oko dvorca Oliveira.
Potpuno je jasno da ovoga trenutka EU ne priotizira nerješena granična pitanja između svojih članica, ali itekako razmišlja o propusnosti svojih vanjskih granica s obzirom na besprimjeren pritisak tisuća izbjeglica iz ratom opustošenih područja Sjeverne i subsahelske Afrike te Bliskog istoka i Afganistana.
Što se tiče prijetnje iz Ljubljane da će blokirati hrvatski ulazak u Schengen ukoliko Zagreb definitivno odustane od arbitraže, mislim da će o Schengenu u puno većoj mjeri odlučivati strateški interesi EU nego mogući slovenski ucjenjivački recidivizam. Naravno da ne treba ni potcjenjivati mogućnosti pritiska koje naša susjeda ima na raspolaganju jer nakon što Hrvatska aplicira za ulazak u schengensku zonu, Europska komisija treba napraviti tehničku evaluaciju. Najranije bi EK mogao obaviti evaluaciju krajem ove godine. Bude li preporuka EK pozitivna, o samom ulasku Hrvatske u Schengen odlučuju sve države članice kroz Vijeće EU čime to automatski postaje politička odluka. Tu se objektivno Sloveniji otvara manevarski prostor da ispuni prijetnje.
Treba podsjetiti da, premda godinama imaju zeleno svjetlo Komisije, Bugarskoj i Rumunjskoj ulazak u schengensku zonu sprečavaju utjecajne države članice. No, ukoliko bude postignut politički konsenzus među ostalim zemljama članicama da Hrvatsku treba primiti u Schengen (ne treba zaboraviti kontekst izbjegličke krize na Balkanskoj ruti), on će svakako jasno utjecati i na slovensku odluku prije formalnog glasovanja. Hrvatska je sada u bitno drugačijoj poziciji nego što je bila prilikom pregovora tj. izloženosti prijetnjama Slovenije o blokadi našeg ulaska u EU. Sada smo, ipak, za istim stolom gdje se donose ove odluke.
Tonino Picula
prigorski.hr