Kći Karla V. Erdődyja i Henrijete Harbuval Chamaré. Pjevanje je učila u altistice Nanette Karlitzky, a glazbenu teoriju u njezina muža violinista Ferdinanda Karlitzkog, članova Njemačke operne družine, tada gostujuće u Zagrebu. Usavršavala se možda za boravka u Beču 1839–41. Datum njezina prvog nastupa navodi se različito; prema Kuhaču se to zbilo u ožujku 1833 (Ilirski glazbenici) ili vjerojatnije 1835 (Vatroslav Lisinski i njegovo doba).
Prigodom prvoga koncertnog nastupa pjevala je, uz ostalo, solo-popijevku F. Livadića na hrvatskom i nakon »gromovitog« pljeskanja dodala Livadićevu budnicu na Gajev tekst Još Horvatska ni propala. Time je dala odlučujući poticaj uvođenju hrvatske riječi na koncertne priredbe. Pristajući uz hrvatske preporoditelje, nastupala je i idućih godina na koncertima (uvijek dobrotvorno) te promicala hrvatsku glazbu. God. 1838. na njezin je poticaj održan u zagrebačkom kazalištu Narodni ilirski veliki koncert na kojemu je s drugim solistima pjevala odlomke iz Bellinijevih opera, za tu prigodu prevedenima na »ilirski« jezik (duet iz Norme i finale iz opere Capuleti i Montecchi).
Na »narodnom balu« domorodaca u zagrebačkoj Streljani u siječnju 1842. povela je Hrvatsko kolo koje je uglazbio V. Lisinski (koreografirao M. Bogunović) pa je njoj u čast spjevana domoljubna prigodnica (Arhiv HAZU, Illyrica varia, XV–44/17[23]). God. 1843. udala se za Antuna Rubida i kraće vrijeme nije nastupala, ali već 1844. pridružila se A. Štrigi u njegovu promicanju prve hrvatske opere Ljubav i zloba koju tih godina stvara Lisinski, pa je na koncertu u Streljani 8. IX. 1844. prvi put pjevala dvije arije i s tenorom Štrigom dvopjev iz te opere. Na »muzikalnoj zabavi za pospešenje predstavljanja novosastavljene opere…« 21. II. 1845. izvela je dvije arije i s baritonom F. Stazićem dvopjev, a na koncertu 7. III. 1845. pjevala je popijevku Lisinskog Ona i moja duša.
Na praizvedbi Ljubavi i zlobe, 28. III. 1846, i na sljedećim izvedbama (29. i 30. III, 2, 4, 19. i 24. IV) tumačila je glavnu žensku ulogu, Ljubicu, i prema izvješćima bitno pridonijela golemu uspjehu opere. U znak zahvalnosti S. Vraz joj je spjevao sonet Zar si, dušo, u raj se zaniela (s prvotnim naslovom: Visokorodnoj gospoji Sidonii Rubido, rodjenoj grofici Erdődy, kano Ljubici u pàrvoj ilirskoj operi… Danica, 1846, br. 14), a anonimni autor(i) prigodnicu Uspomenica domorodkinjam i domorodcem na pervoj operi (L. Županović; orig. u arhivu HNK bez sign.). Ulogu Ljubice pjevala je i na ponovnoj izvedbi opere u listopadu 1847. Poslije nije više javno nastupala već se posvetila dobrotvornom radu utemeljivši, uz pomoć svoje sestre Aleksandrine Kulmer i Josipe Vancaš, prvi hrvatski zavod za nezbrinutu djecu, »zagrebačko pjestovalište«.
Bila je počasnom članicom HGZ i 1861–65. njegovom pokroviteljicom. Nakon muževljeve smrti 1863. povukla se na obiteljsko imanje u Gornjoj Rijeci gdje je i pokopana. — Nazvana prvom hrvatskom koncertnom pjevačicom i prvom opernom primadonom (Kuhač), Sidonija je počela nastupati u mladenačkoj dobi dajući svoj prinos hrvatskom preporodnom pokretu. Stoga se u osvrtima na njezine koncertne nastupe ističe poglavito njezino rodoljubno nastojanje.
O njezinim se glasovnim i interpretacijskim vrednotama govori više u prikazima praizvedbe Ljubavi i zlobe, u kojima se podjednako hvale neobične visine i snaga (»krepkost«) njezina »sladkozvučna« glasa kao i rijetko pjevačko umijeće što ga je očitovala izvodeći svoje arije umjetnički dotjerano i duboko proćućeno. S obzirom na glasovno i tehnički vrlo zahtjevne arije Ljubice koje obiluju koloraturama ali i dramskim nabojem, nedvojbeno je posjedovala sopran odgovarajućeg raspona i visoko odnjegovanu vokalnu tehniku. Prema Kuhaču ona je skladala valcerTanburica, javno izveden 1843. Njezin je lik u krugu najzaslužnijih preporoditelja prikazan na Bukovčevu zastoru u HNK.
prigorski.hr/hbl.lzmk.hr