Piše: Nikica Barać
Dogodi se da čovjek živi u uvjerenju kako je nadmoćno biće koje samo diktira svoj način života. Usredotočen na razne oblike samozadovoljavanja do točke u kojoj ga ne zanima kakve to posljedice ostavlja na druge.
To je svijet danas, ili barem do neki dan. To je svijet u kojem nevidljiva sila prema kojoj smo izgubili strahopoštovanje, miruje i daje kontrolu upravo nama. Gleda nas kako jurimo prema naprijed, tražimo i želimo uvijek više. Postalo nam je ispod časti kleknuti na koljena. Poniznost i zahvalnost su samo fraze koje svi prihvaćaju ali većina ignorira.
Da, moćnici… Svjetski i lokalni. Svi oni koji dođu do trona i zaborave vrijeme u kojem su bili djeca koja padnu i razbiju koljeno. Djeca koja zapale cigaretu s 13 godina jer ih zanima okus pa im rođena majka odvali šamar.
Lopovi, ubojice, silovatelji… Kategorije koje su uvjerene da im pripada sve što si zamisle sve dok ih zakon ne udari ispod rebra.
I tako dalje…
Sve do trenutka u kojem moramo shvatiti da postoji jedna majka i jedan zakon koji će uvijek biti iznad nas. Nazovite ga priroda. Neki ga zovu Bog.
Koje god dodijelite ime, ono će biti gospodarem naših života na način koji mi nikada nećemo uspjeti preslikati. Jer nećemo razumijeti. Snagu ni motiv.
Gdje smo sad?
U samoizolaciji i karanteni. Zatvoreni kao životinje koje stavljamo u kavez kako bi im se divili iz pretenciozne sigurnosti. Sve ono što smo koristili kao izvor naših malih povlastica sada izgleda ne moguće. Kafići su zatvoreni, sportska događanja otkazana do daljnjeg, lokalna zbivanja više ne postoje.
Od ne moralnih izlazaka i orgija došli smo u vrijeme u kojem više nije lako prošetati s curom po gradu držeći se za ruke. Zapravo, zabranjeno je.
Do jučer smo bacali kruh i hranu a danas se u trgovinama bore za kvasac.
Mi l(j)udi…
I sad smo za kaznu u kućama i ne smijemo izlaziti. Imamo jedinstvenu šansu da nam jedina kazna za sav nemar bude odmor. Rad na svojem miru i provođenje vremena s dragim ljudima. Osim…, ako još uvijek nismo svjesni da više ne odlučujemo pa i dalje izlazimo van jer smo jači od svega. Od života i prirode.
Život pod mikroskopom je nešto što moramo shvatiti kako bi nam bilo bolje. To su uvjeti koje moramo prihvatiti ako želimo da nam se život vrati na put u kojem svatko od nas ima svoj dio slobode.
Ne postoje rupe u zakonu! Nema „neće mene“, samo malo ću, neće nitko znati, nema olakotne okolnosti u kojoj je u redu prekršiti nešto što vrijedi za sve.
Ta nas je vrsta samozavaravanja i dovela ovdje. Moramo shvatiti da će nas to ovdje i zadržati.
Vrijeme je da podvučemo rukave i pokažemo da zaslužujemo živjeti u skladu s prirodom i ograničenjima koja nisu ovdje da nam naude. Vrijeme je da ljude koji nas okružuju stavimo na prvo mjesto i zaštitimo na najbolji način.
Ako već nekog ne možete primiti za ruku, ako postoji netko da vam je nestao iz života, dokažite razmakom i tišinom da vam je stalo do njih i da je svaki trenutak bio vrijedan. Ljude koji su u vašim životima a ne možete bez njih, ni ne morate… U svijetu tehnologije ovo je vrijeme bezbolno. Stisnite zube i potrudite se da ovo vrijeme što prije postane prošlost.
Zadnji je vlak za ozbiljnost i shvaćanje kako trenutno doista vodimo rat za povratak naših života tamo gdje smo naučili biti. Bili mi dobra ili loša osoba, u odličnom smo trenutku da krenemo ispočetka. Da u ovoj izolaciji pokušamo od sebe napraviti još bolje. Ljudi oko nas to zaslužuju. Priroda to zaslužuje.
Možda se s vremenom dogodi da umjesto bacanja opušaka kroz prozore, u prolazu, zagađivanja rijeka i potoka bacanjem smeća i sličnih grešaka stanemo i udahnemo zrak koji nam sada toliko nedostaje.
I za kraj, ne sumnjam da ćemo uspjeti!
Ovaj će život pod mikroskopom proći. Mi smo ljudi takvi da nas ponekad treba izgurati iz fotelje života kako bi shvatili da su i naše ruke potrebne u ovom svijetu. Uopće se ne bojim scenarija koji ukazuje na drugo.
Siguran sam da će sve ovo završiti i da ćemo se naći u situaciji koja nam daje novi izbor. Nastaviti sve po starom ili shvatiti da je vrijeme da brinemo o našoj majci onako kako to zaslužuje.
Ovaj život pod mikroskopom je samo kazna. Zabrana izlazaka jer je ljuta na nas.
Vrijeme je da zašutimo i poslušamo što nam govori!