Robert Anić/Pixsell
Robert Anić/Pixsell

ZAŠTO POLITIČARI ZNAJU SURAĐIVATI SAMO NA LOKALNOJ RAZINI? Žele li političari služiti općemu dobru?

Piše: Ivan Miklenić

»Na Braču se ne gleda tko je iz koje stranke, nego se važne odluke donose jednoglasno i upravo zbog toga su najrazvijeniji otok u Dalmaciji, a vjerojatno i cijeloj Hrvatskoj, te svojim primjerom i drugima u zemlji mogu biti uzor toga kako se kroz zajedništvo mogu ostvarivati projekti kojima se podiže kvaliteta života svih građana« – navodi se u tekstu Borisa Orešića objavljenom u Jutarnjem listu u ponedjeljak 26. veljače pod naslovom »Sve stranke na Braču se ujedinile: gradit ćemo novi vatrogasni dom«. Citirana rečenica i poruka toga članka, koji proizlaze iz donesenih izjava gradonačelnika Postira, člana HDZ-a, supetarske gradonačelnice, članice SDP-a, i gradonačelnika Sutivana, koji ne pripada ni jednoj političkoj stranci, zaslužuju pozornost sveopće hrvatske javnosti jer predstavljaju poželjan način služenja općemu dobru.

Dok treba svesrdno pozdraviti njihov zajednički projekt izgradnje vatrogasnoga doma, koji je ne samo potreba otoka Brača, nego i povod da je Europska komisija, kako se navodi u članku, »kreirala posebnu liniju za financiranje zajedničkih vatrogasnih domova«, potrebno je istaknuti neizmjerno dobro kad se rješavanju stvarnih, životnih problema pristupa s iskrenim pogledom prema dobru građana, ili prema općemu dobru, uz zatomljivanje stranačkih i grupnih interesa.

Rješavanje konkretnih životnih problema manjih sredina u više gradova i općina u Hrvatskoj kad je lišeno stranačko-političkih prepucavanja i politikantstava, u mnogim sredinama s onim relativno skromnim sredstvima postiže dobre rezultate.

Posljednja promjena Zakona o lokalnoj samoupravi, koja je gradske skupštine odnosno općinska vijeća prisilila na suradnju pri donošenju proračuna, pokazala se vrlo pogođenom jer od više od 500 lokalnih jedinica samouprave samo u jednoj nije prihvaćen proračun, što zapravo znači da se vijećnici nisu mogli složiti o ciljevima za koje bi trebalo odobriti skromna sredstva.

Sve to moglo se ostvariti zahvaljujući prešutnom dogovoru političko-stranačkih vrhuški da se ne upliću u rješavanja problema građana na lokalnoj razini. Drugim riječima u Hrvatskoj nisu problem svi političari, nego ponajviše oni u vrhu političkih stranka, tj. oni koji kroje sudbinu cijeloga hrvatskoga društva bilo da su na vlasti bilo da su u opoziciji.

Premda je svima jasno da se samo slogom u važnim odlukama i samo principijelnim zajedništvom u rješavanju bitnih problema može postići stvarni napredak i boljitak, hrvatski političari, osobito oni na vrhovima političkih stranaka, bilo na vlasti bilo u opoziciji, i ne pokušavaju tražiti i ostvariti konsenzus.

U današnjoj Hrvatskoj, premda je suočena s rješavanjem vrlo brojnih sudbinski važnih problema, od 2000. godine iznimno rijetko i vrlo teško donose se važne odluke konsenzusom. Ne može se smatrati da je neka odluka, npr. prilikom promjene Ustava ili izbora ustavnih sudaca, donesena konsenzusom ako joj je umjesto gledanja prema općemu dobru kao zajedničkomu cilju prethodilo politikantsko trgovanje odnosno istjerivanje stranačkih interesa. Sve političkim kompromisom, a bez stvarnoga gledanja prema općemu dobru, tj. prema stvarnim hrvatskim legalnim i legitimnim nacionalnim ciljevima i interesima, donesene odluke nužno su manjkave, štoviše i štetne te guraju Hrvatsku u svojevrsno političko i politikantsko zarobljeništvo.

To jednako vrijedi kad takve kompromisne odluke donosi Hrvatski sabor kao i kad se takve odluke donose u međustranačkim odnosima, jer u svim tim odlukama redovito je najvažniji parcijalni interes političkih stranaka, a to je gotovo uvijek na štetu hrvatske nacije i svih njezinih članova. Vodstva političkih stranaka u Hrvatskoj kao da ne vjeruju da bi djelovanje koje bi bilo prioritetno orijentirano prema općemu dobru cijeloga hrvatskoga društva uvijek bilo i u najvećem interesu političkih stranaka, uz iznimku onih političkih stranaka koje zapravo ne bi željele dobro hrvatskoj naciji.

Premda je u sadašnjem povijesnom trenutku hrvatskoga naroda prvi gorući problem dramatično demografsko oslabljivanje (ma koliko ga se pokušavalo, katkad i uspijevalo različitim manipulacijama gurati pod tepih), premda je to problem koji se egzistencijalno tiče svih političkih stranka koje žele dobro hrvatskomu narodu, nema nikakvih ni najava ni naznaka da bi se tomu problemu pristupilo zajedničkim nastojanjima svih političkih snaga.

Premda je suočavanje s istinom o tome koja su sve zla u hrvatskoj prošlosti počinjena, u kojim vjerodostojnim razmjerima i tko ih je počinio conditio sine qua non svakoga hrvatskoga zajedništva, svekolikoga demokratskoga napretka i kulturnoga i gospodarskoga boljitka, nema nikakvih najava ni naznaka da bi stranački čelnici o tom sudbinski važnom problemu postigli konsenzus imajući u vidu stvarno hrvatsko opće dobro, a ne svoje stranačke interese.

Premda je svima jasno da u Hrvatskoj nije moguće intenziviranje procesa demokratizacije i procesa općega društvenoga ozdravljenja ako se ne provede radikalna promjena izbornoga zakonodavstva, ni jedna politička stranka ni opcija o tome ne želi ni javno govoriti, a kamoli išta poduzeti.

Mogla bi se navesti još brojna područja društvenoga života koja bi doživjela bolje dane kad bi političke stranke postigle konsenzus u rješavanju nagomilanih problema, no vodstvima političkih stranka, po svemu sudeći, to nije ni na kraj pameti. U stabilnim demokracijama takav konsenzus u svim bitnim pitanjima za određeno društvo odnosno državu doseže barem 90 posto rješenja, a preostalo ostaje za stranačka natjecanja i nadmetanja.

Premda je svima jasno da se samo slogom u važnim odlukama i samo principijelnim zajedništvom u rješavanju bitnih problema može postići stvarni napredak i boljitak, hrvatski političari, osobito oni na vrhovima političkih stranaka, bilo na vlasti bilo u opoziciji, i ne pokušavaju tražiti i ostvariti konsenzus. Nameće se pitanje zašto oni uopće ne žele služiti općemu dobru, a na pameti su ima samo stranački parcijalni interesi?

Glas Koncila

Komentari

Komentara

Provjerite i ovo

puzevski

DIRLJIVA PRIČA IZ VLAKA Na relaciji Križevci-Zagreb s Valentinom Puževskim

U redakciju portala primili smo priču Dore Smoljanec, koja je željela podijeliti svoj susret u …

ilustracija/Hrvoje Jelavić/Pixsell

MEDIJI U HRVATSKOJ I KRITERIJI PAPE FRANJE Ivan Miklenić: Daleko od novinarstva mira

Papa Franjo za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, koji Crkva slavi na 7. vazmenu …