Početak ovog tjedna definitivno je obilježila tema Piškornice na 15. Županijskoj skupštini gdje se raspravljalo o poslovanju tvrtke, studiji izvedivosti, promjeni tehnologije i njezinom potencijalnom štetnom utjecaju na zrak i okoliš.

U svom izlaganju direktor Piškornice Mladen Ružman istaknuo je kako su prijašnjih godina količine otpada bilo jako visoke, no kako se do danas količina prihvaćenog otpada smanjila gotovo za pola. Naravno takvo osjetno smanjivanje otpada utjecat će i na prihode Piškornice pa je Ružman kazao kako će vlasnici pokriti razliku u prihodima, što znači da će četiri županije i općina Koprivnički Ivanec platiti sve eventualne gubitke tvrtke dok ne krene izgradnja centra. Kako će i do kada funkcionirati takav poslovni model nije objašnjeno, no za takvu priču nije potrebno raditi nikakve financijske studije, kako bi se moglo zaključiti da takva politika ne može biti dugog vijeka.

Ono što je bilo posebno interesantno je izjava kako će se rješavati pitanje tzv. goriva iz otpada RDF-a i SRF-a, Ružman je naglasio kako zasada ne postoji kvalitetno rješenje, osim energana, ili po narodski rečeno spalionica, koje su neizbježne, ali i neprihvatljive za Upravu društva. Ta konstatacija naravno ide u korak s nedavnom izjavom župana Darka Korena u intervjuu na našem portalu, kako su spalionice za sadašnji koncept gospodarenja neizbježne, ali da u ovom trenutku takve izjave nisu političke popularne.

Takva izjava Korena neosporno je točna, jer ono što direktor Piškornice nije rekao, je činjenica kako budući projekt regionalnog centra za gospodarenje otpadom, bez obzira na najavljeni europski novac do kraja godine, neće opstati ukoliko se u ovom kraju u sklopu RCGO-a, ili u nekom susjednom dijelu Hrvatske ne izgradi energana koja će prerađivati to isto gorivo.

Druga solucija je naravno već poznata i spomenuta, ali i skuplja, a to je prodaja goriva nekim drugim spalionicama. Takva mogućnost naravno postoji, ali na primjeru Kaštijuna koji već sada proizvodi RDF i prodaje ga Cementari u Lukavcu u BIH, vidljivo je da takva politika nije dugotrajno rješenje jer vodi u bankrot.

Naime, u ovom trenutku prema nekim našim neslužbenim izvorima, otkupna cijena po toni takvog goriva je 1500 kuna plus pdv, što znači da Kaštijun svake godine stvara gubitak od 58 milijuna kuna. Zbog toga je Kaštijun raspisao natječaj po modelu javno-privatnog partnerstva za izgradnju energane, gdje će moći bez enormnih troškova prerađivati gorivo iz otpada, jer bi u protivnom bankrotirao. Ista takva sudbina prijeti Piškornici, čega je vjerojatno svjestan i župan Darko Koren, ali i direktor Ružman koji o tom tehnološkom i financijskom aspektu ne želi pričati.

Ružman je u svom govoru isto tako kazao kako su energane uobičajne za regionalne centre u Europi i u nekim skandinavskim zemljama, ali trenutno to nije u planu tvrtke pa će se vjerojatno s vremenom raspisati javni natječaj za otkup navedenog goriva, odnosno donijet će se rješenje gdje će to gorivo završavati. Poučeni sadašnjom situacijom na Kaštijunu, koji u ovom trenutku tek planira izgraditi energanu, taj put vodi u financijsku propast.

Tu interesantnu financijsku začkoljicu primijetio je i živozidaš Dejan Kutičić, koji se javno zapitao hoće li Piškornica još više biti u minusu dok se s vremenom još više smanje količine otpada te kako će firma poslovati, ako već sada akumulira gubitak. Naime, vijećnik Kutičić postavio je jako dobro pitanje, iako malo krivo usmjereno. Pravo pitanje je trebalo biti kako će regionalni centar za gospodarenje otpadom pozitivno poslovati, ukoliko još nisu donijeli prihvatljivo rješenje što će s gorivom iz otpada. Ako planiraju ići putem Kaštijuna tada je to zasigurno kraj ovog projekta i prije nego počne ta famozna gradnja.

Damir Špehar/PIXSELL

Hoćemo li na kraju imati centar, koji će neprestano stvarati gubitak, dok ga na kraju ne preuzme neki tuzemni ili inozemni partner? Kako sada stvari stoje još mnoge činjenice nisu poznate, niti je javnost upućena u njih, a koliko se nama čini, nije ni Uprava društva.

Hoće li vlasnici pritisnuti lošim financijskim rezultatima s vremenom biti prisiljeni prepustiti RCGO nekom drugom na upravljanje?

Kao i u svakom poslu, a otpad je nažalost u današnjem vremenu postao unosan biznis, nameće se pitanje što će se događati s projektom ukoliko se nastavi akumulirati gubitak kojeg su istaknuli neki oporbeni vijećnici.

Uzimajući u obzir trenutnu financijsku situaciju, lako bi se moglo dogoditi da vlasnici pritisnuti insolventnošću, odnosno potencijalnim bankrotom firme, budući regionalni centar prepuste nekom na upravljanje, jer ono što u medijima nije spomenuto, u slučaju bankrota, Republika Hrvatska je ta koja bi morala vratiti sve novce za gradnju EU. Naravno postoji i druga opcija, puno nepopularnija o kojoj se još ne govori, a to je neracionalno dizanje cijena zbrinjavanja otpada, što znači i rast krajnjim korisnicima, odnosno građanima.

mm/prigorski.hr