Piše: Nikica Barać
‘Čovjekova država nije određen dio zemlje, planina, rijeka i šuma, nego je princip i odanost prema vlastitom bogatstvu.’, George William Curtis
Od trenutka kada prvi puta otvorimo oči, u nama započinje vladavina države koju ćemo nazivati svojim imenom. Svatko od nas u sebi posjeduje svoju. Bila ona kraljevina, oličje demokracije ili diktatura koja melje sve pred sobom. Kako će izgledati ovisi o nama samima. Kako će se ponašati u trenucima kada postoje prijetnje, ovisi samo o sposobnosti da se zaštiti sama duša te države.
Tako, vjerovali ili ne, postoje države (ljudi), čija vanjska ljepota nije uvijek odraz unutarnjeg bogatstva. Izvana prepuna čistog mora, zelenila, planina i rijeka, dok unutra slomljena vladavina krikova i lažnih mogućnosti. Isto tako, to može biti i samo malena država puna mana koja će u sebi zauvijek čuvati onaj mali dio ponosa i svijesti svoje vrijednosti.
Odanost je umijeće koje zvuči lakše nego što doista je. Mi se ljudi vrlo lako izgubimo u izborima koji nas okružuju. Zaneseni potrebama ili bogatstvima koji su stigli do nas kasnije nego što smo zaslužili. Ona čak i nisu nerealna, samo se pretvore u fragmente koji mijenjaju ono što jesmo.
Znam to iz razloga što sam iz početka gradio temelje države na koju sam bio ponosan. A izgubio sam ju samo zato jer sam na trenutak povjerovao da ne moram uvijek paziti na svoje ja.
Ne na ono ja koje može uživati, već na ono koje shvaća umijeće odanosti.
Mi smo ljudi poput država, svaka osoba kao jedna od mnogih. Tako se dogodi da planiramo i dijelimo slične interese na više strana. Ponekad previše. Uživajući ne shvatimo pravi izgled onih koje se trude oko nas. Zato je umijeće odanosti prema samom sebi prvi i jedini korak koji vodi prema ciljevima koji te najviše iznenade kad se najmanje nadaš. Zato je umijeće odreći se svih kratkoročnih užitaka u stvaranju vlastite vladavine. One koja istovremeno može biti prekrasna izvana a savršeno mirna iznutra.
To je kraljevstvo u kojem nema previranja i premišljanja. To je diktatura u kojoj cilj zbilja opravdava sredstvo.
Tako čovjekova država nije određen dio zemlje, planina, rijeka i šuma, već odanost prema vlastitom bogatstvu. Bogatstvu koje ima smisla tek kada ga ne guramo u izlog i ne mašemo njime kao lepezom. Ponekad ovisno o strani na kojoj se nalazimo. Ponekad bogatstvu koje moramo zagrliti tako da se maknemo od stvari koje nas mogu natjerati da ponovno izgubimo svoje ja.
Ja, koje se nikada ne smije gurati kako bi zadržalo svoj pravi izgled.
Bilo ono mozaik hipnotizirajuće ljepote, ili samo država koja vrijedi više nego bi netko mogao pretpostaviti.
prigorski.hr