Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac rekao je u četvrtak na otvorenju izložbe Velimira Iliševića “Eschenstock/Jasenov put” u Srpskom kulturnom centru da se o Jasenovcu već tri desetljeća govori kroz različite aktere i “upotrebe koje ne idu ni za mirom ni za izmirenjem”.

Povodom 81. obljetnice proboja logoraša iz ustaškog logora Jasenovac, u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj ulici otvorena je izložba švicarskog slikara Velimira Iliševića pod nazivom „Eschenstock/Jasenov prut“.

Glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Eugen Jakovčić podsjetio je na pisca Miljenka Jergovića koji je, opisujući Iliševićevo stvaralaštvo, rekao: “Tuđinac vazda stvara nove svjetove od sjećanja na onaj jedan izgubljeni. Zato su tuđinci umjetnosti jako dragocjeni”.

“Rad Iliševića govori nam potiho, ali moćno o kompleksnosti ljudskog iskustva”, rekla je veleposlanica švicarske u RH Beatrice Schaer dodavši da 22. travanj iznova podsjeća na važnost “ljudskog dostojanstva i povijesne istine”.

“Pamtiti Jasenovac je odbijanje indiferentnosti i odavanje počasti onima kojima je uskraćena mogućnost da ostare, da vole, da dišu”, naglasila je Schaer.

Milorad Pupovac je istaknuo kako je o Jasenovcu teško govoriti ne samo zbog žrtava nego i zbog “jezika suvremenosti“, istaknuvši da već tri desetljeća o njemu govore “različiti akteri i različite upotrebe za svrhe koje ne idu ni za mirom ni za izmirenjem”, već za “upotrebom žrtava i opravdavanjem novih okolnosti”.

U tom je smislu izdvojio umjetnički rad Iliševića kao pokušaj pronalaska drugačijeg izraza – „jezika slike“ – koji može govoriti o Jasenovcu izvan uobičajenih političkih i nacionalnih idioma, približavajući se, kako je rekao, „idiomima duše“. S tim na umu, povukao je paralelu s arhitektom Bogdanom Bogdanovićem i njegovim spomenikom “Cvijet” podignutom u čast jasenovačkih žrtava.

Eschenstock je njemački, “gotovo poetski” naziv za Jasenovac. U tom su logoru bile internirane umjetnikova baka, majka i tetke, a preživjele su zahvaljujući spletu sretnih okolnosti. Ipak, dugo je izbjegavao baviti se tom temom, osobito dok su članovi obitelji još bili živi, a i kasnije mu je bilo teško pronaći odgovarajući likovni izraz za brutalnost takvog iskustva, zapisao je Wolfgang Ullrich u katalogu izložbe.

Kako se dalje naglašava u katalogu “umjesto da egzistencijalne nevolje i sadističke okrutnosti logora pokušava zamisliti pomoću oštrih kontura, tamnih boja ili agresivnih kontrasta (…) Ilišević bira nemimetički pristup. No kako je vidljivo u slikama koje su izložene u prostorijama SKC-a do 12. svibnja, “realni svijet ne briše u potpunosti”, pa se određeni motivi patnje i dalje u njima naziru.

Rad Velimira Iliševića doživio je priznanje diljem Europe, a njegove slike dio su brojnih javnih i privatnih zbirki u Švicarskoj i Njemačkoj, među kojima se izdvajaju Kunstmuseum Bern, Museum zu Allerheiligen Schaffhausen, VIP Bank Vaduz, Mezzanin Stiftung für Kunst, Notenstein La Roche u St. Gallenu i Zürichu, Städtisches Kunstmuseum Singen te druge kolekcije.

Izložba u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Vizura Aperta, i uz kustosku pomoć Davorke Perić, realizirana je uz financijsku potporu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.