Ne mogu se oteti dojmu da je himna ove Vlade RH, poznati hit Crvene Jabuke. To mi radi…, jer ti, možeš da mi radiš sve.
Ušli su u zonu u kojoj se gomilanje glupih i sramotnih kikseva više niti ne pokušava vidjeti kroz prizmu odgovornosti. Samo tupa anarhija nekolicine koja našim glavama udara gdje stigne.
Ovaj posljednji pothvat ministrice Žalac, koja je autom naletjela na dijete vozeći bez važeće dozvole, najbolji je primjer kako je odgovornost samo riječ koja se ne nalazi u rječniku glavnih i odgov…, ne, samo glavnih.
Pa pričaju ljudi oko mene, kako je ona kao i svi mi od krvi i mesa. To se svakome može dogoditi. To nije pokazatelj kako ona radi svoj posao. I taman kad pomislim kako na neki način imaju pravo, ulovi me onaj napad razuma koji ne radi u Caritasu.
Ministrica Žalac nije prodavačica u trgovini kao ni osoba koja traži bijeg u Irsku ili Njemačku. Ona je ministar RH, koji predstavlja svoj resor. Kako ovdje, tako i prema vani. Ona sigurno nije stara baka koja peče rakiju. Pa zašto onda uvijek nismo svi od krvi i mesa?
Kako uvijek mali čovjek ima razumijevanja za ljude koji to isto nemaju za malog čovjeka?
Čudan je taj naš mentalitet. Bacimo koju kritiku na društvenoj mreži. Popričamo uz kavicu i vratimo se kući sve do nove egzibicije javnog (političkog) života.
Znamo tko treba igrati i za Vatrene i Kauboje, jer svi smo treneri. Znamo tko bi trebao dolaziti na koncerte, tko su Ustaše i Partizani. Znamo sve, a uz svo to znanje ovisimo o ljudima koji nemaju srama niti savjesti. Jedino što znaju je kako se uloviti za primanja, povlastice i slobodne vikende koje nemaju svi od krvi i mesa.
Ministrica je samo jedna u nizu. Bilo ih je i ranije, nemojte se nadati, bit će ih i dalje. Pripremite se na to jer su nedodirljivi. Nemojte se nervirati i pustite si pjesmu koja vas opušta. Borite se sami za sebe i pazite na istek svojih dokumenata. Barem nas je ministrica podsjetila…