Hrvatske je gotovo tisuću godina svoje povijesti bila kraljevstvo.

Bez obzira na činjenicu da je najprije stupila u personalnu uniju sa Mađarskom, priznavši istog monarha i za svog vladara (Pacta conventa), te da je kasnije, prema međudržavnom ugovoru Svetu krunu nosio pripadnik dinastije Habsburg (1527. – 1918.), Hrvatska unutar tih državnih zajednica zadržava osobnost, uz kontinuiranja nastojanja “matične” države da tu osobnost osporava, ili barem ograničava.

Međutim, ulaskom u prvu Jugoslaviju, Hrvatska gubi ovu osobnost, te jednostavno postaje dio države pod dinastijom Karađorđevića, bez vlastitog identiteta. Stoga se državno-pravno ovi kraljevi više ne mogu smatrati hrvatskim kraljevima, jer taj naslov naprosto više ne postoji.

Prijeporno je tko je bio prvi hrvatski kralj. Većina povjesničara kritički odbacuje predaju o krunjenju Tomislava na Duvanjskm polju 925., a nemali je broj onih među njima da Tomislavu dovode u pitanje i kraljevski naslov uopće.

Štoviše, najoprezniji smatraju da je tek Zvonimir u smislu srednjovjekovnog prava pravi kralj, budući je okrunjen od pape, putem njegovog legata.

Kako ne znamo pouzdano tko je bio prvi hrvatski kralj, možemo se okrenuti na drugu stranu kronologije, jer je barem neprijeporno tko je bio zadnji.

Nakon smrti dugovječnog Franje Josipa 1916., nisu ga mogli naslijediti niti njegov sin Rudolf, niti nećak Ferdinand, budući je obojicu nadživio, pa je po redu nasljedstva na prijestolje sjeo 30. studenog 1916. njegov pranećak Karlo.

Točno nakon dvije godine, završetkom Velikog rata Karlova se mnogonacionalna monarhija urušila kao kula od karata, te se i sam Karlo sa obitelji povukao iz Schönbruna, proglasivši pravo svih naroda na samoodređenje.

Ipak, Karlo pri tome nije i abdicirao, nadajući se da bi se narodi, ili barem neki od njih mogli samoodrediti za nastavak dinastije. Kada je izostala podrška, povukao se u Švicarsku, odakle se dva puta pokušao vratiti na mađarsko prijestolje.

Mađarska je, naime i dalje bila kraljevina, ali bez kralja. Ipak, nisu željeli povratak habsburške dinastije, pa je Karlo najprije na neko vrijeme zatočen u samostanu Tihany na Balatonu, a potom interniran u progonstvo, gdje je brzo i umro.

Smrt ga je snašla na Madeiri, 1. travnja 1922., kada je imao tek 34 godine. 2004., papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

I tu bi priča o Hrvatskom kraljevstvu završila da nije bilo Pavelića i njegovog sluganskog odnosa prema Italiji. Želeći se još bolje dodvoriti Mussoliniju, Pavelić traži od Talijana da odaberu nekog uglednog kneza kako bi ibo okrunjen za hrvatskog kralja!

Do odabira hrvatskog kralja doista i dolazi, a odabir pada na Aimone Roberta Margheritu Mariju Giuseppea Torina di Savoia, koji čast rado prihvaća pod imenom Tomislav II.

Inauguracija je izvršena u Rimu 18. svibnja 1941., budući je odbio doći u Hrvatsku zbog nesigurnosti, no nije obavljeno i formalno krunjenje. Nije dolazio u Hrvatsku, niti je na ikakav način participirao u vlasti, a budući nije niti okrunjen, možemo ga smatrati samo jednom bizarnom povijesnom epizodom.

Nakon kapitulacije Italije, i službeno je abdicirao 12. listopada 1943. Mjesec i pol dana kasnije, 29. studenog 1943. na području Hrvatske, kao i ostalih dijelova Jugoslavije, formalno prestaje monarhistički poredak i uvodi se republički.

Zdenko Balog