Relativno veliku pozornost u Europi i izvan nje privukao je u srijedu 13. rujna govor predsjednika Europske komisije (tijela koje ima ulogu vlade u državi) Jean-Claudea Junckera u Europskom parlamentu u kojem je iznio, može se reći, novu viziju Europske unije.

U govoru – koji je prije svega politički, što znači da je izrečeno mnogo toga što lijepo zvuči i što se rado sluša i čuje, a previše ili uopće ne obvezuje govornika i ne pruža jamstvo da će se nešto od toga i ostvariti – kao svojevrsnu crvenu nit predsjednik Europske komisije istaknuo je zadaću, kako je rekao, »da izgradimo ujedinjeniju, snažniju i demokratskiju Europu do 2025.«, što je bit njegove nove vizije EU-a. Cijeli govor zaslužuje dublje proučavanje, a ovdje je moguće donijeti tek osvrt na pojedina stajališta iz govora ili na ono što nije ni spomenuto.

Put do »ujedinjenije, snažnije i demokratskije Europe« vodi preko velikih žrtava, posebno malih naroda i malih država, te je veliko pitanje smije li taj naoko dobar cilj zahtijevati etički nedopustive žrtve, odnosno ne bi li trebalo puno odgovornije i zauzetije tražiti i uvoditi mehanizme koji bi trajno štitili nacionalne i kulturne identitete svih naroda u EU-u?

Budući da je to bio godišnji govor o stanju Europske unije 2017., govornik je najprije iznio podatke koji pokazuju da je bilo uspješno djelovanje središnje uprave, ako se tako može nazvati, Europske unije od rujna 2016. do rujna 2017. odnosno u njegovu mandatu na čelu Europske komisije. Istaknuo je tako da je to bila peta godina gospodarskoga oporavka nakon godina recesije te da iznosi 2 posto u cijeloj Uniji, a 2,2 posto u njenim članicama koje su uvele euro. Pohvalio se da je tijekom dosadašnjega mandata otvoreno u EU-u oko osam milijuna novih radnih mjesta te da je u EU-u ukupno zaposlenih 235 milijuna osoba, što je najviše u povijesti.

Pohvalio se i učinkovitošću Europskoga plana ulaganja u sklopu kojega su pokrenuta ulaganja u vrijednosti od 225 milijardi eura te su dodijeljeni zajmovi za više od 445 tisuća malih poduzeća i više od 270 infrastrukturnih projekata, te da je javni deficit smanjen sa 6,6 posto na 1,6 posto. Zaključio je taj dio govora vrlo optimistično: »Europa ponovno ima vjetar u svojim jedrima.« To je pogled na Europsku uniju iz Bruxellesa odnosno odozgo, a pogled odozdo iz pojedinih članica EU-a ili još više pojedinih regija u članicama EU-a, pa tako i iz Hrvatske, nije tako lijep ni tako optimističan.

Potvrdio je da se nastavljaju nastojanja za dovršenje energetske unije, sigurnosne unije, unije tržišta kapitala, bankarske unije i jedinstvenoga digitalnoga tržišta te je govoreći o osnaživanju trgovinskoga programa, podsjetivši da izvoz u vrijednosti od milijarde eura znači otvaranje 14 tisuća novih radnih mjesta, najavio transparentnost »nacrta pregovaračkih mandata koje Komisija predlaže Vijeću«, jer, kako je rekao, »građani imaju pravo znati što Komisija predlaže«.

To je velika novost u odnosu npr. na pregovore EU-a sa SAD-om o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP) koji su bili gotovo tajni. Odustajući od pet scenarija koje je bio iznio u ožujku ove godine te iznoseći svoj »šesti scenarij«, predsjednik Komisije rekao je da su mu okosnice vrijednosti: sloboda, jednakost i vladavina prava. Govoreći o slobodi, zapravo je progovorio jednostrano samo o slobodi od: od ugnjetavanja, diktature, ograničavanja iznošenja mišljenja građana i novinara, a ništa nije rekao o slobodi za, npr. za pravednost, istinu, solidarnost, poštivanje dostojanstva ljudske osobe ili opće dobro.

Govoreći o jednakosti, istaknuo je njezinu važnost među svim članicama, velikim i malim, jer »Europa mora disati punim plućima, istočnim i zapadnim krilom« te da u EU-u »ne mogu postojati građani drugoga reda«, pa ni »radnici drugoga reda« ni »potrošači drugoga reda«. Lijep je to cilj, no sudeći po sadašnjem stvarnom stanju u EU-u, put do njegova ostvarenja mogao bi biti još jako dug i trnovit, tim više jer to ne ovisi toliko o »upravi EU-a« koliko o interesima moćnih skupina. Govoreći pak o »vladavini prava«, rekao je da ona znači »da neovisno pravosuđe provodi zakone i pravdu«, da ona »nije dobrovoljna, već je obvezna«. Opet lijep politički ili humani cilj, a stvarnost često u mnogim sredinama, pa i u Hrvatskoj, ide nekim svojim drugim putom.

Unitarizam osiromašuje

Govoreći o »ujedinjenijoj« Uniji, predsjednik Europske komisije nije ni spomenuo potrebu daljnjega odricanja suvereniteta pojedinih država članica ni neizbježno ugrožavanje posebnih nacionalnih kulturnih identiteta. Dojam je da cijeli govor ima zapravo u vidu stanovništvo Europske unije isključivo kao građane, a sadašnja državna vodstva kao administracije, gotovo kao svojevrsne produžene ruke »uprave EU-a«. Razumljivo je stoga što je taj dio govora naišao na kritiku, posebno nekih predstavnika malih naroda, jer bi se takav pristup mogao shvatiti kao zagovaranje unitarizma koji zapravo želi izbrisati nacionalne i kulturne identitete.

A unitarizam bi bez sumnje bitno osiromašio ne samo pojedine europske nacije, nego i Europsku uniju koja bi prestala biti zajednički dom europskih naroda, sa svim svojim posebnostima. Predsjednik Europske komisije u govoru je zagovarao još snažniji prijelaz s dosadašnjega »načela jednoglasnoga odlučivanja« (da se s nekom odlukom moraju složiti sve članice) na »odlučivanje kvalificiranom većinom« (da neku odluku donese određena većina usprkos protivljenju nekih članica), što bi bilo neizbježno na štetu malih članica EU-a. Zanimljivo je što je prešutio i činjenicu da stanovništvo EU-a jako brzo stari i da je u trendu izumiranja…

Očito put do »ujedinjenije, snažnije i demokratskije Europe« vodi preko velikih žrtava, posebno malih naroda i malih država, te je veliko pitanje smije li taj naoko dobar cilj zahtijevati etički nedopustive žrtve, odnosno ne bi li trebalo puno odgovornije i zauzetije tražiti i uvoditi mehanizme koji bi trajno štitili nacionalne i kulturne identitete svih naroda u EU-u?

Ivan Miklenić/Glas Koncila

fah