Piše: Nikica Barać
Poznajem čovjeka koji često sjedi u parku i priča sa svojim psom. Točnije, svom psu.
Usamljeni starac koji je davno izgubio sve što nešto značilo. Dvije stvari…, ljubav svog života, a paralelno s time i sebe. U dobru i zlu, uživao pa izgubio.
Jedino u čemu je bio dobar nakon toga, bio je razgovor sa psom. Monolog.
Zauzet položaj dok im zrak daje do znanja da ih jedini shvaća. Vjerojatno je i taj pas bio odvojen od bližnjih, bez pitanja osuđen na loš ishod pa je u tom zraku osluškivao poznate zvukove.
Oboje su robovi navike. Napunjeni umjetnom toplinom koja ne dopušta drugima da im se približe, iako bi ih to spasilo. Robovi navike koja je u njihovom slučaju ukorijenjena u prošlost.
Nije to navika cigarete ili potreba za alkoholom. Nisu to demoni prevare koji te vuču u kockarnicu. Neki se ljudi čak navuku i na komplimente. Imponira im sve ono lijepo što ih zapravo kvari. Neki od lošeg misle postati uspješniji…
Starac nikad nije imao problema s tim. On je znao da je limitiran, dobar dok je vjeran sebi navukao se na pogled. Osjetio je da je lijep kad je u njemu prepoznata neiskvarena dobrota. Upoznao je tu naviku, ali robom nije postao odmah. Tek kad ga je napustila.
Tek kad je shvatio koliko je zapravo sebe uložio a koliko izgubio.
Jučer sam sreo tog istog čovjeka. Sjedio je u parku sa psom. Nisam ga dugo viđao, no vidio sam identično lice.
Pogled koji se na moment trzne kao da pokušava izaći iz klopke. Uočio sam koliko navika može biti ustrajan neprijatelj ako te zavoli. Još gori ako si taj koji uzvrati ljubav.
Ne znam kako se izlječiti. Gledajući ga vidim da se može s njome živjeti. Isto kao kad spavaš dok za to vrijeme susjed u svom stanu ruši zidove. Tu je a ne možeš mu ništa.
Baš smo svi mi robovi navika. Na predmete, hranu…, navike na poglede i oči. Na nečiju dušu.
Na kraju dani jedinci, ali kroz dan robovi.
I, ne mogu mu pomoći a želim. Samo u prolazu podragam psa i šapnem mu da mi je žao što to mora slušati.
A starac?
Njega mogu pogledati u oči i osjetiti kako me dira njegova tuga, ali ne želim.
Bojim se da ne steknem tu naviku…
Zato ako ikad osjetite da vas navika polako osvaja i lomi, znajte da je to jedan od rijetkih trenutaka u životu kad je u redu pobjeći.
Ukoliko se odlučite boriti rame uz rame s neprijateljem kojem dajete drugu šansu, tada će vam vrlo vjerojatno u budućnosti zatrebati miran pas koji voli slušati.
prigorski.hr