Piše: Nikica Barać
Ljudi svaki dan pakiraju svoje kovčege. Savijaju majice i listaju dokumente koji im trebaju kako bi mijenjali sredine u kojima ih pamte. Dolaze i odlaze. Ostavljaju tragove prije nego odluče zamijeniti nebo pod kojim žive njihovi otisci. Ljudi svaki dan odlaze iz naših života i ulaze u naše živote.
Rade to na način koji ne traži emociju. Samo mehaniku koja bi trebala prihvaćati da je sve to samo jedna četvrtina života. Pakiraju se i prije nego treba, i sanjaju o tome da idu na bolje mjesto ne razmišljajući kakvi ih tamo ljudi čekaju. Jer život je danas samo utrka sa svime osim ljudima. I tako malo dijete nikad nije sanjalo o sebi kao osobi koja će se diviti svemu osim ljudima. O višim zgradama i većim parkovima. O ulicama koja nose imena stranaca i automobilima koje si mogu priuštiti. O standardu.
Nitko se više ne divi onoj starici iz ulice koja će ti se svaki put nasmijati kada je pozdraviš. Tko se divi onoj djeci koja su danas što smo nekad bili mi…?
Postoji li još netko tko će pogledati u oči ljubav i shvatiti da je negdje voljen, i da je to dovoljno za život vrijedan življenja? Nijedno se dijete nikad nije ganjalo s loptom ni skakalo gumu razmišljajući o kovčegu koji će napuniti uspomenama koje blijede. Nitko nikad nije…
I nijedna se odrasla osoba toga ne treba sramiti.
I ja sam nekad bio dijete koje sanja. Pa neka sve ide k v…, možda sam još uvijek! Možda sam još uvijek ono umišljeno dijete koje misli da smo svi rođeni kako bismo bili voljeni i kako bi voljeli ljude koje želimo voljeti. Iz blizine. Dok um zna da bi vani bio uspješniji i imućniji, duh u meni nikad neće priznati da je to vrijedno jednog života. Moji snovi nikada nisu prolazili te dimenzije.
Možda mi zato svi govore da izgledam mlađe. Možda je to dijete u meni zbilja zavladalo do suludih granica koje još dijele sve suprotno od vrijednosti duše. Sve ono što mehanika nikad neće zamijeniti. Snovi jednog djeteta bi trebali biti odrastanje i umiranje uz ljude koje volimo iz korijena. Pritajeni snovi koji samo tako završavaju. Uz život koji nema cijenu.
Njemačka, Danska, Irska…, ne, nitko nikada neće zamijeniti poglede i osmijehe iz drugog kraja ulice. Sa terase kafića u kojem vas znaju i u očima ljudi koji vas obožavaju. Nitko nikada neće nadomjestiti moju siromašnu baku koja je bila bogatija od svih aviona i vlakova. A da je nije bilo, ja bih danas bio sve samo ne dijete.
Nemam pravo zamjerati ljudima i nemam se pravo protiviti tuđim odlukama, ali imam pravo tražiti da razmislite dvaput i na tren se divite ljudima koji vas vole cijeli život. Godinu dana ili samo 2 mjeseca. Mislite o bogatstvu koje ostavljate kako biste bili bogatiji. Mislite na dijete u sebi i njegove snove…
Ako i tada odlučite otići, znajte da ćete i dalje biti voljeni, daleko od ljubavi.
prigorski.hr