Proteklih tjedana i mjeseci brojni stanovnici potkalničkog Prigorja požalili su se medijima i na društvenim mrežama o problemima na koje nitko ne reagira desetljećima. S pravom su ljuti, jer za sreću ne traže puno. Mještani Erdovca, Malih i Velikih Sesveta traže asfalt, a u Cubincu i brojnim križevačkim ulicama traže kanalizaciju i nogostupe.
U Svetom Ivanu Žabnu traže uređeno igralište, dok u Svetom Petru Orehovcu žele školu u kojoj se djeca ne bi smrzavala i u kojoj bi mogla normalno pohađati nastavu. Želja ima još nekoliko tisuća, ali one se ne bi nagomilale da su se nabrojeni problemi pravovremeno rješavali.
Iako je ove godine križevački proračun mršav, još uvijek ima dovoljno novaca, samo su novci krivo raspoređeni. Kad bi se mene pitalo, za početak bih napravio kozmetičke poteze i smanjio plaće vodećim ljudima križevačke gradske uprave te preusmjerio novce najslabije plaćenim djelatnicima u križevačkom Komunalnom poduzeću.
Želje iz početka teksta mogu se početi ostvarivati uz malo pameti i puno energije. Treba se okrenuti domaćim natječajima i europskim novcima i realizirati te projekte koji ljudima život znače, a ne u prioritete stavljati turističke biciklističke staze koje nikamo ne vode i još se k tome turisti po njima ne voze.
Isto tako političari bi trebali slušati sugrađane tijekom mandata, a ne samo tijekom predizborne kampanje, jer uistinu nam za sreću malo treba.
Željko Picig/prigorski.hr