Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Treća priča
Manje je poznato, a publici i manje vidljivo, da Gradski muzej Križevci čuva bogatu i nadasve zanimljivu zbirku isprava iz javnog i privatnog pravnog prometa Gradskog magistrata, građana, Gradskog fiska, građana međusobno, građana u pravnim odnosima s institucijama i tako dalje. Kupoprodajni ugovori, popisi imovine, ugovori o poslovima, sudska rješenja, zapisnici o očevidima vezanima uz sudske sporove i tako dalje, sve su to teme ovih kraćih ili duljih bilješki koje o životu naših predaka govore jednako živo i neposredno kao i atraktivni izloženi predmeti, namještaj, portreti, posuđe i sve drugo što već vidimo u muzejskim vitrinama.
Danas nam je pred očima ‘posljednja volja’ uglednog građanina Jakoba Hribera, prisežnog senatora Slobodnog i kraljevskog grada Križevaca. Jakob Hriber je umro 17. siječnja 1768., a svoju je posljednju volju, ležeći u dugotrajnoj teškoj bolesti, diktirao čak godinu dana ranije, 25. veljače 1767. Tekst je hrvatski, kajkavski, kao i potpisi svjedoka, jedino se notar (koji je i pisao dokument), potpisao latinski: ‘Me quoque Francisco Marsoj Persone Cttis Crisiensis Jurato Notario.’
Iz raspodjele imovine, kao i iz ostalih podataka koje smo istražili, vidimo da se Jakob Hriber ženio prvi puta 1737. udovicom Marijanom Pavlić. Kako u knjizi umrlih nije upisan podatak o godinama starosti, iz ovog podatka zaključujemo da je mogao imati više od 50 godina, jer su se mladići ženili uglavnom poslije 20. Veoma brzo, i sam ostaje udovac, ženi se Barbarom Najbertin, s kojom je proživio ostatak života. Rodila mu je najmanje četvero djece, a najmanje jedno je bilo živo u trenutku Jakobove smrti. No vratimo se ‘posljednjoj volji’, testamentu:
‘Naj pervič: Kada goder dojde to vreme, kada Zmožnost vekovečna Božanska na vekovečnost pozvati bude me dostojala, i na drugi svet prestaviti se budem, vezda za onda, i vsigdar Dušu moju Višnjem Gospodinu Bogu, Stvoritelu mojem zručam i prosim za presvete Rane i nezasluženu muku i smert Sina njegovoga, Odkupitela moga Jezuša Kristuša da po prošnjih i molbah Blažene Device Marie njenoga Zaručnika Svetoga Jozefa i mojega Kerstnoga Patrona, kakoti i ostaleh Svecev i Svetic, Patronov mojeh daju vu broj Zebraneh, i Tronuš vekovečnoga Kraljestva namesiti dostoja, Telo pako moje Matere Zemlje, iz koje se zdiglo, zručam, i hoću da se vu Crikve Patrov Franciskanov Križevečkeh vu raku postavi dostojno Poleg Stališa moga Sprevodi, i nad nijo, pervo nego se spravi, popevana meša, i šest zručeh, po pokopu pako dan Sedmi ravno tak i dan trideseti tulikai se iednakem načinom poleg navadnoga Zvonema služi i reče vu preimenovaneh Crikve za dušu moju.’
Prekrasan barokni stil dolazi do punog izražaja već u uvodnim riječima. Za uslugu da bude na ovaj način pokopan, franjevačkom je samostanu namijenio 75 rajnskih forinti, a jednako toliko i za svoju suprugu za potpuno jednak pokop. Zatim slijedi poklon svim križevačkim crkvama, onim većima po 100 rajnskih, manjima po 50, a najmanjima po 15 ili po 5 rajnskih. Zanimljiva je odluka kojom namjenjuje 1.200 rajnskih (što je značajna suma, vrijednost zidane kuće u gradu), za izgradnju škole u gradu za siromašnu djecu. Te novce povjerava pavlinima, uz napomenu, ‘ako bi se pako ovo moje, kak štimam, koristno občinskomu dobru nakanijenije kakvem goder načinom, na konec dopeljati ne moglo, hoću da oveh 1200 F za altarinu ostane pri isteh Patreh iz kojeh Interesa hoću da se vsaki tieden iedna meša služi i aniversarium z popevanum mešum z-adfranitum i navadnem zvonjenjem obslužava naveke za dušu moju i moje hižne Tovarušice.’ Tako je vjerojatno i ispalo, jer ova škola u gradu nije otvorena a već za nekoliko godina neće biti niti pavlina (1786.).
Uz još nekoliko raskošnih donacija crkvenim redovima i župi, Jakov Hriber ipak na kraju zaključuje, ako bi njegovi dugovi, kad se sravne s imovinom, onemogućili sve ove darove, da se barem osigura svakako 300 rajnskih za njegovu udovicu. Na žalost nije nam sačuvan zapisnik Fiska o sravnjenju dugova i imovine, pa ne možemo znati koliko je tko na kraju dobio.
Hriberova je posljednja volja po svemu tipična za 18. stoljeće: srednje bogat gradski uglednik, koji se razmeće sumama koje su većini puka nezamislive, sukladno duhu vremena, namiruje crkve i samostane u nadi da će u zadnji čas kupiti kartu za raj, pa čak i ako pri tome zanemari bližu obitelj. S druge strane, živi se na dug, troši se nezarađeno, pa tek po smrti dolazi povjerenstvo Kraljevskog fiska, kojem se predlažu sve zadužnice, kako bi se iz preostale imovine i imetka namirilo dugove. Ako je nakon toga nešto još ostalo, tek se onda namirilo nasljednike, a ako ih nije bilo, imetak pada na Fisk.