Bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić gostovao je u petak u Zagrebu, gdje je u Knjižari Fraktura predstavio svoj novi roman “O zlatu, ljudima i psima”, distopiju pesimističnog svijeta budućnosti ratovima podijeljene BiH.
Razgovor o knjizi s autorom je vodio glavni urednik Frakture Seid Serdarević, koji je ocijenio da je riječ o futurističkoj alegoriji iz pera ponajboljeg suvremenog pisca naših prostora. Knjiga je ovaj tjedan objavljena paralelno u Hrvatskoj u izdanju Frakture, te u izdanju Lagune u Srbiji, što je velika rijetkost, rekao je Serdarević.
Mlakića je predstavio kao “autora kojega ne treba posebno predstavljati”, pisca koji je debitirao 2002. s dvije knjige i od tada napisao čitav niz romana i zbirki kratkih priča. “Dugi niz godina radio je kao inženjer u tvornici koja se bavila proizvodnjom sklopova za velike zgrade, koja je nedavno otišla u stečaj. Kada se tome pridoda da ima redovitu tjednu kolumnu u tjedniku Express, da piše scenarije, i da je počeo i pisati drame, vidimo da je riječ o jednom iznimno produktivnom autoru”, istaknuo je Serdarević.
Roman “O zlatu, ljudima i psima”, kako je rekao, distopijski je triptih sastavljen od tri priče smještene u 2084. godinu. Pisan je prepoznatljivom Mlakićevom autorskom poetikom: “On s jedne strane voli žanr, dok se s druge strane voli baviti poviješću, a s treće se strane stalno mimikrira. Tko Mlakića kao pisca ne poznaje, teško ga može pratiti”, ocijenio je Serdarević.
Mlakić je kazao kako su za nastanak ovoga romana “najvažnije bile dvije knjige: jedna je, što je vidljivo i iz naslova, ‘O miševima i ljudima” Johna Steinbecka, koja se događa u vrijeme ekonomske krize u Americi, i druga, koja se odvija početkom 1960ih u ruralnom dijelu Amerike, ‘Dijete božje’ Cormaca McCarthyja”, rekao je.
Govoreći o strukturi knjige, koja je podijeljena na tri priče koje se mogu čitati samostalno a koje se sklapaju u jednu triptičnu sliku, Mlakić je kazao kako je riječ o svjesnom odabiru: “Svim svojim romanima pristupam na način posla kojim sam se bavio; kada počinjete voditi jedan projekt, morate znati početak i kraj i sve faze potrebne da bi se do tog kraja došlo. Nikad ne započinjem roman dok sve to nemam”, pojasnio je.
Josip Mlakić (1964.) dosad je objavio 14 romana i četiri zbirke kratkih priča. Za rukopis “Živi i mrtvi” dobio je 2002. godine V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman “Svježe obojeno”, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za “Božji gnjev” 2014. i za “Crni gavran i bijele vrane” 2018. Za roman “Skica u ledu” dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija.
Njegov petnaesti roman, “O zlatu, ljudima i psima” (Fraktura, 2020.), kritika je opisala kao žanrovski obojan triptih o beznađu i potrazi za nadom koji savršeno ocrtava pesimističan i razoren svijet budućnosti nudeći gorku sliku sadašnjosti: logikom alegorije ta knjiga “oslikava današnji populizam, militarizam, društvenu paranoju i nasilje što se šire svijetom uhvaćenim u zamku različitih oblika krize, ekonomske, ideološke, kulturne, zdravstvene, klimatske”.
Distopija umjesto angažirane književnosti
Mlakić je kazao kako danas, kada je pojam ‘angažirana književnost’ postao besmislen, distopija piscima nudi rješenje: “Da bismo progovorili o stvarnosti koju živimo nekada ju je najbolje premjestiti u neku bližu ili dalju budućnost, malo iskarikirati. Čini mi se da je to najbolji način da progovorimo o tome što nas danas muči. Konkretno u ovoj knjizi to je, da budem malo teatralan, budućnost Bosne i Hercegovine”, rekao je pisac.
U knjizi ocrtava svijet budućnosti poharan ratovima, apokaliptičan i beznadan, a pričama obuhvaća prostor današnje Bosne i Hercegovine u relativno bliskoj budućnosti – 2084. godine, nakon niza ratova. BiH je prikazana kao čvrstim opasanim granicama podijeljena na tri države – tri staništa za tri naroda.
Pisac je kazao kako je zapravo riječ o “tri priče o istome”: “Distopija je uvijek nekakav najradikalniji ishod. Zbog toga se i piše, znači, nešto dovedeno do krajnjih granica. Sve elemente o kojima pišem u 2084. mi već danas živimo. BiH je duboko i kapilarno podijeljeno društvo. Nažalost, ja mislim, i nepovratno. 25 godina ludila i destrukcije ostavilo je strašne posljedice, pogotovo kod običnih malih ljudi”, rekao je Mlakić.
U romanu se bavi sudbinama upravo tih, “malih” ljudi. U svakom dijelu precizno opisuje svijet u kojem čovjek “nije čovjeku vuk, već podivljali pas”, a o svemu progovara kroz niz ratova, preko kojih je, kako je pojasnio, “ponudio nekakav logičan slijed kako bi mogla nastati ta potpuno podijeljena BiH”.
“BiH iz mog romana tri su minijaturne Sjeverne Koreje, što će se i dogoditi ukoliko se zemlja pocijepa na ta tri šava”, kazao je. Pisao je o ratovima iako smatra da “rat u BiH više nije moguć”: “Niti jedna današnja politička elita u nekom budućem ratu ne bi mogla prikupiti ni dovoljan broj kuhara a kamoli vojnika, toliko je danas loša demografska situacija. Tako da rata neće biti, to je sigurno, jer ga nema tko voditi”, rekao je. No, da bi se došlo do njegove zamišljene distopije, rat mu se učinio kao najlogičniji put: “Tu imamo spisateljsku slobodu da radimo što hoćemo”, kazao je pisac.
U svijetu o kojemu piše nema nade, no ipak je svaki od njegovih junaka traži, a svaka od priča ima svog generala, pukovnika, vođu kojeg svi trebaju obožavati dok narod zapravo živi u teškoj neimaštini – iz romana izbija ljudska bijeda, siromaštvo likova osuđenih na život koji vode.
Pisac je rekao kako mu je u ovome romanu bila posebno važna socijalna komponenta, a “mitologija svijeta iz 2084. svoje korijenje ima u današnjem vremenu”, o kojemu mimikrijski govori. “General iz romana je Ratko Mladić, to se zna. Zna se i tko je Pukovnik. Svakome tko je imalo pratio situaciju u BiH, sve je tu jasno”, napomenuo je.
Nova knjiga po uzoru na Andrića
Njegovi likovi odrastaju u sirotinji i jako su empatični i u dobroj mjeri pozitivci, no to je, kako je rekao, njegov svjesni autorski odabir: “Nisam bio dosljedan, jer bijeda inače kvari ljude, ne čini ih dobrima. No, ti su odnosi jedino što im je ostalo od života, oni ništa drugo od života nemaju, i za taj se odnos drže kao utopljenici za slamku, i s te se strane ta njihova empatija može prihvatiti”, rekao je Mlakić.
Otkrio je i kako trenutno radi na novom romanu, koji je gotovo završen a koji mu je, istaknuo je, posebno bitan. “Uvijek imam 3-4 rukopisa na kojima paralelno radim. Nekada neki stoji po godinu, dvije pa mu se povremeno vraćam sve dok ne budem s njime zadovoljan. Sada pišem knjigu koju prikazujem kao nekakav izgubljen i pronađen Andrićev rukopis, koji on iz nekog razloga nije želio objaviti”, rekao je.
U poglavlju na kraju knjige, eseju na 100 kartica, pokušava dokazati da to doista i jest Andrićev rukopis. “U njemu sam pokušao imitirati Andrićev stil, a svi koji su čitali Andrića znaju koliko je to teško, i možda uzaludno. Ja pokušavam, pa ćemo vidjeti”, zaključio je pisac.
(Hina)