Ovih dana na slučaju malene Mile Rončević imamo prilike vidjeti da nije kasno za nas kao ljude koji stavljaju srce ispred svega. U najljepšem smo svjetlu činili i činit ćemo i dalje onoliko koliko možemo. Borba protiv nepravde i tragedije zahtijeva od nas samo najbolje…

Jedna od sramota papirologije i administracije u lijepoj našoj posvajanje je djece. Najveće žrtve u Lijepoj našoj bez obzira na uzrok, a on je isti, su djeca.

Tko god bio ministar resora, i koja god vlast, apsolutno nitko nije učinio toj djeci uslugu da žive život kakav zaslužuje svako biće na ovom svijetu.

Neslužbeno, oko 3.000 djece trenutno živi u udomiteljskim domovima bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

U početku mandata ministrice Murganić kada je gostovala u jednoj informativnoj emisiji moglo se najbolje vidjeti da je u najmanju ruku izgubljena u toj priči. Jer, kada ti ministar pokušava objasniti da se predugo čeka na posvajanje zbog loše administracije i papirologije, izmjena zakona, tada znaš da sve ide u krivom smjeru. Lista čekanja je ogromna, dok se čeka stravično dugo.

Tako je ministrica pred Božić, u toj istoj emisiji smireno opisivala muke koje se ne mogu promijeniti jer bi ih promijeniti trebala ona. Što vjerojatno ne zna.

Vjera mi ne dozvoljava da sumnjam u to da li želi. Zato je ova kolumna malo drugačija od ostalih.

Ovo je moj apel prema svima koji imaju imalo snage samo da pokušaju u sebi osjetiti ozbiljnost ove situacije.

Zamislite dijete koje sa svoje tri godine sjedi u jednoj od ustanova i nema ideju što znači Božić uz obitelj. Sada kad ste to zamislili pokušajte odgonetnuti što je žalosnije. To da ne zna kako izgleda taj dar ili činjenica da to ne zna zato što smo se mi kao čovječanstvo pogubili u ovom svijetu. To je problem.

Ovo nije priča o Agrokoru ni Pevecu, nije ni približno glasanju o ukidanju imuniteta nekom od zastupnika. Ovo nije politička kampanja pred izbore.

Ovo je tema o kojoj se ne brine. Šamar zdravom razumu koji nikad neće upiti objašnjenje da tlačimo život nevinog djeteta nauštrb nečega što zovemo papirologija.

Prošle je godine u jednoj od naših većih ustanova koja udomljuje djecu posvojeno samo troje djece.

Znate li koliko je parova na listi čekanja? 100!
Znate li koliko djece u Hrvatskoj čeka na posvajanje? 450!
Znate li koliko je jedan par čekao na posvajanje? 4 godine!

Ovo nije monetarna politika ni hvaljenje o BDP-u. Tu se ne radi o privatizaciji ni vanjskom dugu. Ovo nije referendum o ničemu. Bilo čemu. Svemu.
Ovo je sve! Ovo je jedan od trenutaka kada moramo pokazati da je izvan svih svakodnevnih mana nešto što nikada ne bi smjelo zaobilaziti naš smisao.

Posvajanje djece je najsramotniji i najružniji problem kojeg vlada za vladom baca u posljednju ladicu važnosti dok izmjenjuju polemike o glupostima.

Za to vrijeme djeca čekaju godinama da imaju svoj dom i svoju ljubav.

Za devet mjeseci dolazi novi Božić. Novo vrijeme u kojem će se otvarati pokloni i kititi drvca. Puniti će se stolovi sa blagodatima na kojima rijetko zahvaljujemo.
Vjerovali u Božić ili ne.

Zato ću objaviti ovu kolumnu, podijeliti putem svih društvenih mreža i označiti vladu RH u nadi da će netko shvatiti da nijedan život ne treba gledati kao nevažan. Pozivam i vas…

Poslati ću im dopis i biti dosadan do bola po tom pitanju. Ako treba do krajnjih granica. Još ne mora biti kasno!

U nadi da će to biti više od ničega. U nadi da će se u ovom društvu barem pružiti ruka djeci koja nikad nikome nisu ništa skrivila.