Piše: Nikica Barać
Laž koju si čovjek najčešće može reći gledajući se u ogledalo je: „ Ja to ne mogu.“
Bez obzira na situaciju ili zid koji čvrsto stoji ispred našeg putovanja, mi smo ti koji možemo odrediti izgled našeg kraja. Mi smo ti koji pomičemo granice naših ne mogu i ne znam kako. Ne postoji čovjek koji se poznaje dovoljno dobro i koji se ne može iznenaditi kroz život ispunjen svakodnevnim novim preprekama i kušnjama.
Bilo to u radu s osobama koji boluju od retardacije, preko vjere koja nas dovodi u napast pa sve do oprosta stvari koje smo si nekad rekli da nikad ne bi oprostili. Logika i teorija su samo iskrene zablude koje misle da su u pravu sve dok se u raspravu ne uključi faktor osjećaja i svih ostalih emocija.
Bila to Božja milost koja upije empatiju prema potrebitima, snaga duha koji izdrži najveće neshvaćanje ili ljubav koja pomiče granice najlakše od svega. Svi smo mi barem jednom pomakli granice naših mogućnosti i možda baš u tom trenutku shvatili da je naš cilj tako čarobno neodređen.
Svi smo se mi barem jednom uhvatili u trenutku kojeg nismo mogli predvidjeti. Nekad je to trenutak u kojem daješ ruku osobi koju od slamanja srca nisi mogao gledati, nekad je to zahvala Bogu na najmanjoj stvari samo mjesec dana nakon što si ga optužio da te ne voli ili je to samo moment u kojem opraštaš neku glupost osobi koju voliš, jer nisi dotad znao kako je to voljeti.
Pogledaš se u ogledalo i shvatiš da si sretan jer se guraš kroz betonske blokove koji ti tada ne mogu apsolutno ništa.
Mi nemamo predvidljive granice, samo rok trajanja. Vrijeme stavljeno u naše ruke koje možemo iskoristiti na dva načina. U predaji bez borbe ili mrvljenju svakog atoma naše snage kako bi ostavili srce ljudima koji ga trebaju.
To nije sirova rečenica niti marketinški slogan. To je spoznaja vrijedna disanja. To je odraz u ogledalu nakon što shvatiš da si osobi koju si volio dao sve najbolje od sebe, to je zadah u ogledalu nakon što udahneš zrak koji imaš iako si nekad mislio da te Bog ne gleda. To je onaj osjećaj iznutra koji ti govori da si skupinu bolesnih i napuštenih ljudi barem jednom učinio sretnima.
Neprocjenjivo lomljenje granica koje nikad ne bi probio da nisi žrtvovao svoj duh. Iako te sve to mijenja. Od boje i glatkoće kože do procesuiranja emocija koje dolaze nakon toga, vrijedno je. Uzme to od tebe dijelove kojih se možda nikad ne bi dobrovoljno odrekao, ali barem znaš gdje si ostavio te dijelove sebe. Znaš da nisu bačeni u usamljeni ponor gluposti, već su u naručju ljudi koje ćeš pamtiti zauvijek.
Zato ako se nekad nađete u situaciji da ne možete ili ne znate kako, udahnite u strahu i krenite glavom kroz zid jer nagrada za pokušaj daleko je veća od sigurnosti skrivanja. Budite onaj pogled koji će moći samom sebi zahvaliti što je izašao iz ljuske i ostavio dio sebe nekome tko će zauvijek biti dragocjenost a ne žalost. I nikad, ali baš nikad nemojte odustati od nekoga samo zato je ste unaprijed odredili da morate. Odustanite tek onda kad više ne možete i kad se ne želite okrenuti.
A tada… tada dajte još, jer za ljubav na ovom svijetu treba pomicati granice.
prigorski.hr