Piše: Nikica Barać
Nekad davno, u vremenima koja su bila ispunjena energijom „luđaka“, sve što sam htio, bilo je – biti heroj ulice. Kao James Bond, prokleti tajni agent. Heroj ulice. Samo jedan čovjek koji ima sve i ne mora zatvoriti usta kako bi čuo gomilu koja izgovara riječi iz njegove glave.
Htio sam barem na trenutak osjetiti kako je to kad se u jednom trenutku ostvaruju tvoje žudnje bez da ih moraš urezivati u sjećanje jer se bojiš da će nestati. Kako bi bilo lijepo imati videozapis najdražeg trenutka koji možeš vrtjeti svaki dan prije spavanja…
Iznova, iznova…, i ponovno iznova.
Često zatvorim oči dok sjedim u fotelji i udaljim se od ovog svijeta. Kunem se da čujem glasove negdje daleko odavde. Dogodi mi se da čujem baku kako me doziva jer mi je pripremila doručak. Obećala bombon iz svoje svete kutijice samo zato jer je znala voljeti kad je bilo vrijeme. Koliko mi ponekad nedostaje…
Volio bih ju zagrliti samo na trenutak jer sam se zbog nje osjećao kao heroj ulice. Ne kao James Bond, samo kao običan mali čovjek u srcu velikog.
Čujem glasove malih nećaka kako me dozivaju jer sve što žele je moje vrijeme.
Čujem čudan ženski glas koji mi šapuće da me voli. Da me traži u magli i ne može pronaći. Traži me da joj odgovorim gdje sam…
Časna riječ, odlutam ponekad s ovog svijeta i osjetim čaroliju koja se od tog trenutka čini kao budućnost izvan dosega shvaćanja. Sanjam da sam heroj u priči koju ne moram pričati sam. U priči koju bih volio barem jednom prepustiti nekome tko će pjevati kad ja zašutim. Samo da slušam i gledam.
Sve što moram je ispružiti misli onome tko me traži, jer tako je lijepo nekad biti tražen.
Daleko od svijeta u kojem se previše razmišlja i traži, a malo pokazuje i daje.
I nikad neću prihvatiti da je to normalno, jer dugujem svoj čaroliji koja me jednom dotaknula da zauvijek odbijem ono što me ne treba.
Prije „milijun godina“ imao sam baku koja me voljela bezuvjetno i koju sam volio još toliko. Odgajala me kako je znala i mogla, i iako nisam ispao ni blizu savršenom, barem znam da joj dugujem svu dobrotu ovog svijeta.
Sjećam se njezinih hrapavih dlanova dok čujem u tišini kako me zove za stol. Namazala mi je džem na kruh i čeka da vidi koliko sam zadovoljan.
Čujem ju ponekad kako mi obećava bombon iz svoje drvene kutijice…
Bilo je dana kad sam tako silno htio biti heroj ulice. Lud i bolestan u žudnji koja odlično prikrije ono što imaš.
Ima ih i danas. Samo što danas ne želim biti James Bond. Danas želim biti Jasenko Houra. Želim biti čovjek koji će na kraju vremena pogledati svoje ruke i sjetiti se ljubavi. Tonova skladanih u čaroliji koja je bogatija od sve buke.
Dok svijet vrišti od svojih „mudrosti“, samo želim sklopiti oči u tišini i slušati baku, nećaka i nećakinju, jednu ženu, jednog Anđela…
Doručkovati za istim stolom… I gledati hrapave ruke koje nikad nisam prestao voljeti.
p.s – nedostaješ.