Veliko je zanimanje izazvala objava DZS-a prvih sumarnih podataka posljednjeg popisa stanovništva. Veliki brojevi ‘izgubljenog’ stanovništva, usporedivi su s najvećim gradovima u Hrvatskoj, činjenica je da su sve županije u negativnom saldu, nepostojanje kontinuirane demografske politike, bacanje ‘mrvica’ koje bi nas trebale uvjeriti u neku populacijsku pronatalitetnu politiku itd, sve su to ozbiljni razlozi da se zabrinemo.
Najviše je povika, naravno, na aktualnu vlast, što svakako pogađa dio problema, jer nekakvih par tisuća kuna, kao krunska mjera ‘vraćanja’ ekonomskih migranata zvuči upravo iritantno. No ipak, da bismo makar u kafiću, kvalificirano komentirali brojeve, želimo ovdje iznijeti neke činjenice i podatke. Brojevi su neumoljivi, što nam oni govore?
Najprije nekoliko rečenica o popisima stanovništva. Popisi se vrše od davnine, o čemu nam, među inim svjedoči i podatak iz Biblije, o Cezarovom popisu stanovništva, koji je Josipa i Mariju potaknuo da otputuju u Betlehem. Kroz povijest, tri su motiva uglavnom dominirala: popisi u svrhu reguliranja vojne obveze, porezni popisi i crkveni popisi. Svi su ovi popisi bili selektivni, te nisu uključivali sve građane.
Vojni popisi ciljani su na aktivne i potencijalne osobe po oružjem, dakle muškarce određenog uzrasta, dok porezni popisi, prema različitim metodologijama, gotovo redovito popisuju stambene jedinice, odnosno kućedomaćine, tzv. porte (vrata) i fume (dimove). Crkveni popisi uključuju članove vjerske zajednice, što je u multikonfesionalnim sredinama selektivno. Čak i prvi popisi koji se služe modernom metodologijom, da se popišu svi žitelji, uvijek imaju neke iznimke: ili se ne popisuju kraljevske varoši, ili vojska, ili se popisuju samo stalni rezidenti, itd.
Početak modernih popisa stanovništva u našim je krajevima popis stanovništva od 1857., od kada se popisi redovito vrše, uz približno 10-godišnji ritam. Stoga će i ova mala analiza uzimati ovih 165 godina kao razdoblje za promatranje kretanja stanovništva u našem kraju. Svi korišteni podaci su sa službenih stranica Državnog zavoda za statistiku, a grafička interpretacija je vlastita.
Prvi grafikon pokazuje stanovništvo Križevaca i četiri općine koje zajedno s Križevcima do 1993. čine Općinu Križevci. Izabrane su četiri referentne godine, 1857., kao najraniji raspoloživi podatak, 1931., posljednji popis prije Drugog svjetskog rata, 1991., posljednji popis prije samostalne Republike Hrvatske, te najnoviji popis.
Sve do 1931., sve jedinice u značajnom su pozitivnom rastu, te već te godine, Križevci se približavaju broju od 20.000 žitelja. Važno je primijetiti da urbani rast Križevaca do tog vremena nije nauštrb sela i općina okoline. Sljedećih 60 godina Križevci i dalje bilježe prirast, koji nije toliko velik, ali ipak do zadnjeg popisa stanovništva prošlog stoljeća dosežu više od 22.600 stanovnika. Istovremeno, međutim, bilježimo negativnu tendenciju svih općina križevačkog područja, a posebno Orehovca.
Iako nemamo detaljne analize, ovo ukazuje da je dio ove negativne tendencije prigradskih općina pretočen u rast Križevaca, no još je vjerojatnije da je velik dio žitelja u sebe usisao najveći urbani centar, ne daleki Zagreb, ali i Koprivnica, koja bilježi značajan rast u zadnjoj četvrtini prošlog stoljeća. Posljednjih 30 godina posebno su zabrinjavajuće, sve jedinice bilježe osjetljivu negativnu tendenciju.
Ovo nas vodi sljedećem grafikonu, koji pokazuje tendenciju rasta / opadanja stanovništva kroz razdoblje modernih popisa stanovništva, svih 17 izvršenih popisa. Bivša Općina Križevci prezentirana je kao cjelina, unutar koje su vidljivi međusobni odnosi Grada i prigradskih općina, u skladu s današnjom administrativnom podjelom. Što vidimo iz ovog grafikona?
Kontinuiran rast sve do 1961., uz malo posustajanje između popisa 1910. i 1921. (Prvi svjetski rat, ‘Španjolka’?), čitavo vrijeme pokazuje harmoničan rast grada i okoline. Od 1971., stanovništvo ovog područja u kontinuiranom je padu, no sve do 1991., područje grada još raste i stagnira, dok opadanje bilježimo na selu, odnosno u prigradskim općinama. Nakon 1991., sva tri popisa bilježe osjetljiv pad u svim sastavnim jedinicama. Krivulja pada je ubrzana zadnjim popisom, što doista mora zabrinuti.
S trećim grafikonom malo ćemo proširiti pogled: ovaj puta usporedit ćemo tri grada Koprivničko – križevačke županije. Ovdje je jasno vidljiva velika mobilnost stanovništva kroz stoljeće i pol. Križevci ‘startaju’ kao osjetljivo najveće urbano središte, sa gotovo 12.500 žitelja, slijede ga Đurđevac, sa oko 7.400, dok Koprivnica zaostaje na samo 4.500 žitelja. Sva tri grada kontinuirano rastu do kraja stoljeća, te se međusobni odnosi ne mijenjaju.
Godine 1910. Đurđevac doseže svoj najveći rast, od kada kontinuirano opada (sa više od 12.000 na oko 7.500, koliko bilježi zadnji popis). Koprivnica dalje bilježi značajan rast, ali sve do popisa 1971., Koprivnica je ‘drugi’ grad na području današnje Županije. Tada počinje polagana stagnacija Križevaca, dok će Koprivnica nastaviti rasti sve do popisa 2001. Nakon toga, na sljedeća dva popisa sva će tri grada bilježiti pad, koji je posebno osjetljiv na ovom najnovijem popisu.
Zadnja dva grafikona pokazuju tendenciju broja stanovnika Županije kroz zadnjih dvadesetak godina (1998. – 2020.). Prvi je grafikon podijeljen na natalitetni saldo i saldo mobilnosti. To znači da prva linija pokazuje razliku između broja rođenih i umrlih, a druga razliku između useljenih i iseljenih osoba. Na zadnjem grafikonu objedinjeni su saldo nataliteta i saldo mobilnosti u saldo kretanja broja stanovnika Županije. Ove podatke također prikuplja i objavljuje Državni zavod za statistiku.
Upadaju u oči dvije stvari: natalitetni saldo kontinuirano je negativan kroz cijelo ovo razdoblje, odnosno, na prirodan način Županija gubi prosječno 544 žitelja godišnje. Saldo mobilnosti na početku ovog razdoblja pozitivan je! To znači da je na prelazu stoljeća ova županija bila useljenička županija. Godine 1998. u Županiju se uselilo 758 osoba više nego što se iselilo. Sve do 2013., mobilnost varira između negativnih i pozitivnih brojeva, da bi se samo u pet godina (2014. – 2018.), iselilo 4.044 osobe.
Posljednjih godina ovaj trend usporava, no i dalje se zadržava negativnu vrijednost. Natalitetni minus je kontinuiran, s time da je ipak rekordna 2020., sa -702 stopom nataliteta. Objedinjene ove dvije tendencije pokazuju ozbiljan negativan trend, kojega je usporila tek činjenica da je prvi iseljenički val (pokrenut pristupanjem Hrvatske EU), prošao.
Demografski, dvije su grupe problema. Prva proizlazi iz negativnih natalitetnih salda, i taj je problem dugoročan. Za ovaj problem, koji se u cijeloj Hrvatskoj prati zadnjih pedeset godina, nije kriva politika, nego promjene u načinu života, dok je druga grupa problema relativna. Mobilnost stanovništva i periodični porasti i padovi stanovništva, kao posljedica unutarnje i vanjske mobilnosti, može se pratiti kroz povijest.
Vidimo da je još nedavno, pred manje od dvadeset godina, Županija bilježila porast s te pozicije. EU je očekivano usisao velik broj naših sugrađana u prirodnoj težnji k boljem životu, istoj težnji koja nam na granice dovodi nove migrante sa jugoistoka. Takvo kretanje stanovništva možda će osvježiti demografske trendove i izazvati pomake i na području nataliteta.
Zdenko Balog, prigorski.hr