Piše: Nikica Barać
Postoje dani u kojima tuga pokuca na vrata. Potaknuta kišnim vremenom, snom ili pogledom na komadiće razbijenog stakla.
Fragmenti koji se ušuljaju u um i postavljaju pitanja…
O Bože, jesam li mogao nešto učiniti bolje? Mudrije?
Kako je sve samo iskliznulo to točke zaborava?
Jesmo li mi ljudi toliko ludi?
Čak se i brisači na automobilu uvijek vraćaju na isto mjesto. Brišu kapljice koje tjeraju um da pobjegne daleko od realnosti u svijet u kojem je postojalo nešto tako prokleto dobro. Uspomena na drugo živo biće koje je tvoj svijet činilo tako boljim i toliko vrjednijim.
Pustiš dušu da odluta i prisjeti se onog što joj prvo padne na pamet. Obično su to trenuci koji ti istovremeno razvuku lice osmijehom. Tek kasnije shvatiš da bi umjesto duše ti htio odlutati. Toliko da ti neki trenuci opet postanu opipljivi.
To je snaga vremena. Ne ono vrijeme koje se pomiče sekundama, nego ono koje te uspije zatočiti u jedan vrijedan trenutak.
Dogodit će se dani u kojima će tuga pokucati na vrata. Često dolazi u paru sa nostalgijom pa možeš unaprijed pripremiti dvije šalice za goste.
Nije to loše. To je samo znak da smo svi mi ljudi i da smo toliko ludi. Ili je loše?
Ako ću živjeti još 30 godina, 40 ili 60, ljubomoran na misli koje tako lako mogu dotaknuti ono što ne vide, nisam li lud jer šutim? Žmirim?
Prolazim istim putima kao da ne postoji najveći komadić razbijenog stakla.
Ignoriram činjenicu da tom staklu nedostaje dio koji ga je nekoć činio smislenim.
No, ne mogu, nikad nisam mogao. Uvijek sam bio tako vezan za sve ono što je mom smislu davalo smisao. Uvijek sam se teško nosio sa srušenim mostovima, no samo je jedan koji bih tako silno htio izgraditi rukama. Ciglu po ciglu.
Na neki svoj drugačiji način. Onaj koji zatoči osmijeh i ne traži ništa osim toga.
Zato ne brinite ako vam na vrata dođu takvi dani. Ako vam pokucaju tuga i nedostajanje. To je sasvim normalno. To je samo znak da smo ljudi, i da smo još uvijek dovoljno ludi. Luđi od ove kiše koja se barem stalno vraća samo da nas dotakne po glavi, vratu, ramenima, rukama…
Da sklizne našom kožom i tako osjeti sve ono što mi iz nekih naših razloga ne želimo. Da nas u svom sivilu pokuša podsjetiti koliko smo l(j)udi.
Zato pogledajte kroz prozor gdje se skupljaju kapljice i vidite stoji li ispred vas netko tko vam nedostaje. Ako te osobe nema, dotaknite staklo i zapitajte se nedostaje li vam da i ono vaše bude cijelo. Bez komada koji nedostaje.
Nedostaje li vam onaj jedan osmijeh?
prigorski.hr